Pjesnika Enesa Kiševića ne treba posebno predstavljati. Nakon prve zbirke “Mladić nosi svoje prve pjesme na ogled” (1974.), Kišević već decenijama osvaja mnoge ljubitelje literature ne samo po uvjerljivom i nadahnutom govorenju poezije velikih svjetskih i domaćih autora, nego i po interpretiranju vlastitih stihova. S tridesetak knjiga poezije postao je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih pjesnika u svakom dijelu bivše države, ali i izvan nje. Za njegovu posljednju zbirku “Jutarnji mrak” napisano je da je to knjiga “čiste poezije pjesnika staroga kova”, odnosno da se radi o “lirici ljubavi prema bezbrojnim manifestacijama ovoga svijeta”. S Enesom Kiševićem razgovaramo o njegovoj poeziji, ali i o grubosti vremena, o jednostavnoj ljudskoj toplini, ali i o banalnosti mržnje, o čovjekovom identitetu, ali i o raširenim rukama prema svima i prema svemu.

Tragom vaše posljednje knjige izabranih pjesama “Jutarnji mrak” (Fraktura, Zagreb) i vaše poezije uopće, sa sigurnošću se može reći da se u vašim pjesmama na ključan način očituje veličanstvenost ljubavi, ali i težina svijeta. Treba li se, s ljubavi pod miškom, umiješati u taj svijet ili od njega tu ljubav treba spašavati jer je on, egoističan i bešćutan, ne zaslužuje?

Ljubav je veliko čudo u nama. U svim vremenima ona se kroza svijet odražava individualno, ali njezin osjećaj u nama budi univerzalne vrijednosti. Zaljubljen čovjek, osim što je oslobođen Zemljine teže, oslobođen je i taštine, mržnje, zavisti. Onome koji voli svaki se čovjek kojeg sretne čini lijep. Bez obzira na to držao taj zaljubljeni kameno oruđe ili mobitel u ruci, srce će mu jednako zaigrati. Ima ljudi koji za života nikada nisu rekli “volim te”, a nosili su u sebi ljubavi više od svih pjesnika zajedno. A ima pak i onih kojima su usta stalno puna ljubavi, a srce im prazno. Koji put pomislim kada bi svijet ruke sklopljene u molitvi ispružio prognanima, rukama bi svojim samog boga dodirnuo.

Čovjek u pjesmi 

U vašoj znanoj pjesmi “I ništa te kao ne boli” govorite o ljudskom samozavaravanju, zapravo o indiferentnosti spram sebe i drugih. Između ostalog, danas živimo u “svejedno mi je” kulturi ili “baš me briga” civilizaciji. Kako se snaći u takvom vremenu bez okusa i mirisa?

Pjesma “I nište te kao ne boli” i danas je, nažalost, aktualna jer njezino vrijeme i dalje traje. Prolaznik u pjesmi sve vidi, sve mu je jasno, ali to što vidi događa se drugima, ne njemu. Čak i prema svojemu životu on ima isti odnos. Njegov život nije njegov. Netko drugi u njemu živi – taj drugi može slobodno umrijeti, ali ne i on jer njemu se smrt ne može dogoditi. Smrt se događa drugima. U takvoj jednoj sveopćoj depresiji, gdje katastrofa miriše u zraku, životinje su puno osjetljivije od ljudi. Vođene svojim nagonom, svojim predosjećanjem, one bježe pred kataklizmom spašavajući goli život, dok čovjek, otupio na sve što je ljudsko, i dalje misli da se njemu ne može ništa dogoditi. Takvim ljudima nije stalo ni do čega. Svejedno im je za kulturu i civilizaciju. Sve oko njih može biti bolesno, njima je važno samo da su oni zdravi.

Kada sam Danilu Kišu, šećući Stradunom, pokazao prvu verziju tek napisane pjesme “I ništa te kao ne boli” u kojoj sam imao stih: “…svima je kao stalo do čovjeka i do svijeta”, Kiš mi je rekao: “Ne do čovjeka i do svijeta, nego do tebe i do svijeta.” Ova naoko sitna promjena učinila je čistim zrcalo koje pokazuje stvari onakvima kakve jesu, a ne kakvima se one čine. Čovjek je cijelo vrijeme prisutan u pjesmi, a nigdje se ta riječ u stihovima ne spominje. Pjesma je s tom malom promjenom, najednom, samoj sebi otvorila vrata.

Pitate me kako se snaći u takvim vremenima bez mirisa i okusa. U takvim vremenima ne možemo se snaći ni u prirodi, ni u svojoj samoći. U takvim vremenima valja nam svoja vrata otvarati prijateljima, srodnicima, sudisajnicima, jer kada nas zadese takvi dani i takve noći – ljudi ljudima postaju jedini lijek.

U vašoj pjesmi “Sijeda djeca” zatičemo stih: “Kako je čovjek mali, kako zarastao u mržnji.” Danas živimo, lokalno i globalno, u plimi narasle mržnje. Kako kao pjesnik odgovarate na tu nesreću?

Na sve što se događa oko mene i u meni odgovaram poezijom, pa ću i na ovo vaše pitanje odgovoriti stihovima pisanim u ratu: //MRŽNJ//Oni su toliko množili mržnju;//da se ne okuži, bježaše zrak.//Sjedeći u društvu//suglasnih suglasnika MRŽNJ,// prvi put oćutjeh kako je//u tom neartikuliranom skupu// teško, ali viteško biti// nezavisni samoglasnik A.//I otkud taj sram na mojem licu?//Što ne mogu mrziti?//Ne znam ni sam.//Ili što se sasvim prirodno//u tom puku//ponašam kao nepostojeće A.//

U pjesmama često spominjete svoju zemlju rođenja i mladosti, Bosnu i Hercegovinu. Ona je za nas ovdje bila neka blagotvorna mjera svijeta. Ima li nade da se taj sklad ikako povrati nakon svega što se u njoj dogodilo?

Bosna i Hercegovina je, zaista, za sve nas ovdje bila, kako vi to lijepo i točno kažete, blagotvorna mjera svijeta. Ljudi su i danas u Bosni i Hercegovini ostali ljudi, pogotovo oni koji su najviše stradali. Međutim, ako i političari, koji su nekad bili ljudi, ponovo za svojega mandata ljudima postanu, narušeni bi se sklad mogao vratiti toj napaćenoj zemlji, jer ovo čemu današnja Europska unija teži Bosna i Hercegovina je nekoć punim plućima disala.

Što za vas znači pojam porijekla, a što nacionalnog identiteta?

Na ovo vaše pitanje najbolje bi odgovorila moja već davno napisana pjesma “Pripadnost”. Ne možemo birati svoje porijeklo, ni svoje ime. To smo što jesmo. Ali možemo svojim djelom birati svoju pripadnost Logosu, pripadnost životu. Pripadnost poeziji i znanosti. Lijepo je imati svoj korijen, svoj identitet, svoje ime, no još je ljepše kada vaše ime nešto znači i ljudima drukčijeg porijekla i nacionalnosti. Cvijet ne miriše samo svojemu korijenu, on miriše cijeloj livadi. U tome i jest njegova ljepota.

Kako u bučnoj masi, raspaljenoj mržnjom, pojedinac može djelovati protiv mržnje?

Masa je strašna riječ. Sve što je masovno ne sluti na dobro, pa makar masa držala i cvijeće u rukama. U masi nema pojedinaca, nema imena – ima samo masa koja sve pred sobom ruši i nosi. Pokušate li ići suprotno od mase, bit ćete pregaženi. Masu može zaludjeti Hitler, Mussolini, Staljin, ali ne i jedan Dostojevski ili Kafka, Camus, Krleža… Oni koji žele pomoći zaluđenoj masi, drže se dalje od svake gomile i nikada njihova riječ nije bučna, nego je tiha – sabrana. Riječ takvih ljudi masa od svoje bučne mržnje ne može čuti. Zbog toga se, nažalost, događa da masa i dalje masovno gine, ne za svoje dobro, nego za dobro onih koji njezinu snagu drže u svojim rukama. Govorio sam pred raspaljenom masom Tinovo “Pobratimstvo lica u svemiru”. Masa je jednako pljeskala i Tinu, kao i onima koji su prije mojega nastupa sijali mržnju. Masa je povodljiva, prevrtljiva – slijepa. Lako ju je zavesti. Masa je puna sile, puna naboja. Ona je najjeftinije gorivo za pokretanje ratova. Sanjam Teslu kako silu mase okreće u pozitivnu energiju i njome hrani nemoćne i napuštene ljude.

Jednom ste rekli da cijeli svijet počiva na žrtvi i na novcu, dok priroda, o kojoj često pišete, počiva na ljepoti. Kako današnjem čovjeku poručiti da se vrati prirodi, uz realnu opasnost da ćemo u očima tog čovjeka izgledati “staromodni”?

Staromodan ću ispasti u očima ljudi koji ne vide dalje od očiju, ali ne i kod ljudi čiji um nije u mraku, nego svojim svjetlom svijetli. Riječ takvih ljudi jednako se može nakalemiti i na prirodu i na ranu. Takvi su ljudi dorasli ljepoti prirode. Sjećam se jedne davne slike: drvosječe su u Maksimiru srušile hrast. Dječak koji je to vidio počeo se gušiti od plača. “Zašto plačeš? Zašto plačeš?” pitale su ga drvosječe, a dijete puno bijesa odgovori im: “Vidite li koliki sam bio, a vi ste me posjekli.”

Tesla je ostao u životu

Jednom ste rekli da ste odgovorni samo svojoj slobodi, ali da sloboda nije u razuzdanosti, nego u suzdržanosti. Možete li objasniti ovu važnu i kompleksnu misao?

Hvala vam što ste prepoznali i izdvojili ovu misao o slobodi. Sloboda je jako važna u mojem stvaranju. U najvećem ratu, u najvećoj mržnji, slobodu sam svoju sa sobom svuda nosio. Pokušali su me mnogi kupiti, upregnuti u svoje ideje. Kako bih uopće mogao pisati poeziju, a stjecati bogatstvo na tuđoj nevolji i krvi? – pa kada bih izgubio svoju slobodu, izgubio bih samoga sebe. Biti slobodan od novca, od partija, od stranaka, od državnih jasala, od zavisti, taštine, mržnje – može samo onaj koji sam sebe drži na distanci. Koji nije razuzdan, nego je zauzdan od sebe sama – koji se ne prepušta svojim manama, nego se suspreže od njih. Najljepše u mojem životu je da sam sve svoje dane živio u slobodi. Nisu mi drugi određivali kako ću provesti dan, nego sam sam odlučivao o tome. Hoću li dan posvetiti djeci, ženi, prirodi, knjigama, prijateljima, vinu – ovisilo je samo o meni. I nitko se na mene nije tužio. Sve sam stizao, a u svemu sam bio slobodan. Buditi se ujutro slobodan, imati pred sobom svoj slobodan dan i slobodan otići na svoj počinak, zar mi još nešto više od toga treba?

Kada ste pisali sonetni vijenac o Nikoli Tesli, “Dar Nikoli Tesli”, spomenuli ste, ako se ne varamo, da je on znao Goetheovog “Fausta” napamet na njemačkom. Naravno da se divimo Teslinim otkrićima, ali u čemu je za vas živa magija tog čovjeka?

Živa magija Teslina jest sam život. Zašto nam je život dan, zbog čega se rađamo? Tko god upali svjetlo vidjet će Teslu, neće vidjeti mrak. Nitko ne može reći da je Tesla otišao iz života. Tesla je ostao u životu. I trajat će dok bude života na zemlji – to znači, u pravom smislu, živjeti doživotno. Zbog toga je Tesla najveće čudo života – njegova najveća magija i ljepota.

Nekada su pjesničke večeri cvjetale na svakom uglu. Što je s poezijom danas?

Rijetke su danas knjige koje su dostojne riječi “poezija”. Više sam poezije otkrio u ljudima koji čitaju, negoli u lošim zbirkama. A tako je lijepo prepoznati sebe u stihovima pjesnika. Kada pročitam neku dobru knjigu ili stih, osjećam se bolji i prema sebi i prema svemu što postoji. Drago mi je što sam rođen, što sam živ, pa da tu ljepotu mogu podijeliti s drugima.

Danas svatko tko piše na kompjuteru za sebe misli da je pisac, rekao je Umberto Eco. Kako u ova vremena, u poplavi banalnosti i površnosti, sačuvati pravu umjetnost?

Danas ima toliko pisaca i toliko oni pišu da, uza svu svoju dobru volju, ne stignu čitati ni sami sebe, a kamoli svoje kolege. Ja jedva sastavljam riječ s riječju, kraj s krajem, a oni u jednu noć napišu stotine stranica. Površina i banalnost danas postižu svoju vrijednost, ne vremensku, nego novčanu. Mnogi su sebi umislili da su pisci, lijepo to primjećuje Umberto Eco, no Arsen Dedić bi o takvim umjetnicima rekao da je njihova karizma u tome što su neuprljani talentom.

Kada se čitaju vaše pjesme, čini se da se tajna svijeta nalazi izvan njega samog. Koji je to viši smisao čovjeka i njegovog postojanja u koji vi vjerujete?

Ovaj svijet, u kojem jesmo, zrcalo je nevidljiva svijeta. Ova misao, prije samo nekoliko trenutaka, bila je nevidljiva. Sad, kad sam je zapisao, ona zrcali ono što bilo je nevidljivo. Znači da u meni jednako diše i vidljivo i nevidljivo. Dolazimo iz nevidljiva svijeta, poprimamo načas ovaj vidljiv oblik, i opet postajemo nevidljivi. Ako smo nešto, za života, ostvarili, to nešto će i dalje biti vidljivo. Moje pjesme nastaju iz dobre energije. Zbog toga se dok pišem osjećam dobro. Nešto me u meni i izvan mene hrani energijom – pun sam neke radosne snage. Imam osjećaj da od takve iste energije živi i cijeli svemir. I dok govorim poeziju koja je nastala iz takve energije, ta ista se energija prenosi i na publiku. Širiti dobru energiju svojim djelom, ne samo za svoga života već i onda kada nas nema, po meni bi trebao biti viši smisao ljudskoga življenja.

Jednom ste rekli da se moramo vratiti na početak i da moramo ponovno biti ljudi. Imate li u toj očito teškoj misiji konkretan savjet koji biste uputili djetetu, susjedu ili prijatelju?

Trebali bismo se vratiti ne na početak, nego novom početku svijeta koji ne bi počeo od žrtve, nego od ljudi dostojnih života. Cvijet se ne stidi ni prošlosti ni budućnosti jer se ponavlja u svojoj ljepoti. Upravo takav svijet želim i djeci, i susjedima, i prijateljima, ali i sebi.

Fotografije: Jovica Drobnjak

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email