Enes Kišević (68), pjesnik i kazališni umjetnik, Bosanac je sa zagrebačkom adresom skoro pola stoljeća. Diplomirao je na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti 1971. godine u klasi profesora Tomislava Durbešića i u glumačkoj karijeri igrao prestižne uloge velikih reditelja, posebno na Dubrovačkim ljetnim igrama, ali je u regionalnim i evropskim okvirima stekao kultni status pjesnika istančane lirike. Prigrljen od publike, s glumačkom čarolijom i lelujavom scenskom teatralnošću u nastupima, Kišević sugestivnom magijom riječi privlači pažnju javnosti kao esteta i misionar poezije koja je, ma kako to banalno zvučalo, sam njegov život.

Na dobrom putu

Slobodni je umjetnik, jedan od najvećih živih poeta lepršavog stila i jesenjinovske vizuelno-scenske “dekorativnosti”, član Društva hrvatskih književnika (DHK) i Hrvatskog društva dramskih umjetnika (HDDU). Iza njega je pjesnički opus od 30 zbirki za djecu i odrasle i brojne nagrade, od one DKH-a, Zvonimira Goloba 2002. do međunarodne “Branko Radičević” prije dva mjeseca, koju je primio na Brankovom Stražilovu u Sremskim Karlovcima.

S Kiševićem, čija je poetska muzikalnost precizno, poput magnetne igle u kompasu, osjetila i oslikala bol, bespomoćnost i tragediju bosanskog čovjeka u posljednjem ratu, razgovarali smo “o svemu”.

Šta je “Branko” za Enesa Kiševića? Čini se da je ova pjesnička nagrada “od struke” jedna od Vaših najdražih.

– Branko je pjesnik po rođenju. Čim netko izgovori riječ pjesnik, ja vidim Brankovo lice. Ni sam ne znam zašto. Valjda sam još u djetinjstvu sebi u glavi stvorio sliku da svi pjesnici trebaju izgledati upravo tako – kao Branko. Nagradu sam dobio od struke, od kolega pjesnika za svoj cjelokupan pjesnički opus i zaista su mi uljepšali život. Premda za sebe nikada ne kažem da sam pjesnik, pa ni sad, već da sam na putu do pjesnika, ova mi nagrada potvrđuje da sam na dobrom putu.

I sa blizu 70 godina u Vama “igra dijete”, sretni ste pred ljubiteljima poezije. Vjerujete li u njenu misiju u ovoj turobnoj i svakim jalom i prljavštinom zagađenoj epohi?

– Sve dok duša bude pohodila tijelo, bit će i poezije. Svakim dahom u nama se događa zagrljaj ovoga i onoga svijeta. Dakle, poezija je u nama. Mi smo živa pjesma svijeta. Nedavno sam u jednoj pjesmi zapisao: “Ne dođoh na svijet uživati život / nego mu dođoh služiti / nasmijan sluga životu biti.”

Lijepo je kada vam posao postane igra. Uvijek kad dođem u Sanski Most, okrećem glavu na sve strane neće li odnekud naići onaj veseljak što stojeći vozi konjska kola i na sav glas pjeva sevdalinke. Milina ga vidjeti, milina ga čuti. A konj pred njim igra, udara mu ritam. E takvom se čovjeku moje oči i moje srce i moje misli raduju. Pred takvim ljudima jal i prljavština poginju glavu.

Da li i Vi, poput Česlava Miloša, “tek sad slutite šta bi mogla biti poezija”?

– Poeziju osjećam, ali je ne mogu oblikovati u riječi. Ona je starija od uma. Poezija je kad se našutite s maslinama, pa vam je cijeli dan lijepo. Poeziju treba živjeti, ne treba je pisati.

Ko su Vaši pjesnički idoli, ako se to tako može reći, osim Miloša?

– Rumi, Puškin, Šimić, Tin, Šop, Mak, Dragojević, Miloš, Beket, Celan, iznad svih Homer i Vergilije.

Cijeli život ste slobodni umjetnik, to možda i jeste pomalo filozofska definicija pjesničke egzistencije, ali je li to zaista bio Vaš slobodni izbor? Pjesnički ste to jednom objasnili: “…od zrna pšenice do brašna, zastao sam u klasu, zastao u ljepoti”.

– Sloboda je moj jedini izbor. Svaka moja riječ pokušava služiti slobodi.

Čiji je, zapravo, Enes Kišević najviše? Pitam Vas to jer ima Vas i u hrvatskim i u bošnjačkim pjesničkim antologijama, a mnogo više Vam je naklonjena Srbija, naprimjer? Tamo Vas, izgleda, “čitaju” malo drugačije.

– To je kao da me pitate čiji je zrak, čija je voda. Ljudska je riječ svima dobrodošla. Vi ste spomenuli samo neke antologije, a mene ima i u mnogim svjetskim antologijama. Sve ovisi o ukusu antologičara, o njihovom izboru i pjesničkom obzoru. Čitaju me oni koji me vole. A zašto me vole? Ne znam Vam to reći, to morate njih pitati.

Kako objasniti Vašu veliku popularnost kod “potrošača” poezije, publike koja s Vama “ljubuje” decenijama i akademske kritike koja je prema Vama nekako suzdržana?

Kisevic_2– Istina je, kada se bilo gdje spomene moje ime, ono isto kao i ime Branko označava pjesnika. Zašto je to tako, ne znam objasniti. Možda zbog toga što sam u poeziji cijeli život, a ozbiljnije sam se posvetio pisanju tek posljednjih 25 godina. Evo, preda mnom je upravo izašla knjiga „Taljenje Talije“ u izdanju Hrvatskog društva pisaca. Među sedmoricom autora, od kojih su četvorica akademici, uvrštene su i moje pjesme.

Za svoju poziciju, što je takva kakva jest, ne mogu nikoga do samoga sebe kriviti. Mnoge su pjesme nadživjele svoje kritičare. Meni je prvenstveno stalo do riječi, do riječi koja nije prevrtljiva, već točna.

U BiH Vas nalazimo u Antologiji muslimanske poezije 20. stoljeća i Antologiji bošnjačke poezije 20. stoljeća, ali Vas, recimo, nema u Grahovčevoj “Panorami” najnovije bosanskohercegovačke poezije. U posljednje dvije Povijesti hrvatske književnosti koje su priredili Dubravko Jelčić i Slobodan Prosperov Novak niste zastupljeni.

– Naš ukus samo rijedak dojam bira, rekao bi Matoš. Svaki antologičar ima pravo na svoj odabir, svoj ukus. Postoji, naprimjer, Antologija najvećih ljubavnih pjesama 20. stoljeća i tamo me ima. Onu glasovitu pjesmu “Ko te ima taj te nema” Arsen i ja znali smo pjevati: “Ima da te nema”!

Havino preklinjanje

“Izvezli” ste poemu “Havino preklinjanje”, strahovito bolnu pjesmu o bezimenoj Bošnjakinji, majci koju su silovali u logoru i koja moli Boga za svog neželjenog sina. Život je među nas donio stvarnu majku Havu iz prijedorskog sela Zecovi, kojoj su zločinci u ratnom paklu ubili šestoricu sinova. Vjerujem da Vam je i to ostalo “zaparano” u mozgu.

– “Havino preklinjanje” objavio sam u knjizi “Sijeda djeca”. Naslovnicu je oslikao Dimitrije Popović. Doktor Behzad Hadžić, glasoviti psihijatar, Havu je nazvao junakinjom našeg doba. Hava se svojom srdžbom uzdiže iznad svoje žrtve i svijeta. Volio bih da mi nikada nisu dali povoda napisati „Havu“.

Pjesmu su, zajedno sa mnom, govorile dvije Bergmanove glumice Heni Moan i Bibi Andersen. Publika nije pljeskala, jer je pjesma izazivala stid, ne pljesak. Švedska i norveška publika se klanjala glumicama, klanjala se Havinoj boli.

Ovako kažete: “Rođen sam na Uni, odrastao na Sani, zato je u mom prezimenu puno vlage”. Bosanska Krupa, Ključ, Banja Luka toponimi su Vašeg djetinjstva, prvih kazališnih koraka. Šta je Vama Bosna, šta su Vam njene vode, koliko je Bosna u Vama?

– Bosna i Hercegovina bila bi ljepša bez ovog “i”, jer ovo „i“ više razdvaja nego što spaja. Zamislite da se ja zovem Enes i Kišević. Meni je “Bosnahercegovina” prva riječ odmah poslije riječi Majka. Bosanskohercegovačke rijeke moj su korijen. One su moja radosna snaga. Pročitajte moj sonetni vijenac “Voda je moja Mati” i sve će vam biti jasno, kao voda.

“Naviknem se na svijet i već me nema”, i to ste rekli jednom prilikom u Novom Sadu, sjedeći u prisnom društvu prijatelja i sabrata-pjesnika i hirurga Dimitrija Panfilova. Biološka neminovnost odnosi najdraže osobe. Ostali ste bez majke, kojoj ste posvetili jednu knjigu i onu predivnu pjesmu “Lampa na prozoru”, bez sestre, učiteljice u penziji u Sanskom Mostu. Kako se nosite s tim “povracima prirodi“?

– Još sam u djetinjstvu zapamtio riječi hanume Ibrahimbegovice: “Zašto se bojati smrti? Dok sam ja tu, nje nema. A kada ona dođe, mene neće biti”. Poslije sam tu istu misao sreo kod Epikura. Moja je Majka Hadžera govorila o smrti kao da govori o svakodnevnom poslu: “Akobogda, sine, kad ja umrem, ti ćeš sa svojim bratom Enverom i sestrama Enisom, Vahidom i Azrom dolaziti u ovu kuću…”

Moj brat Husein, kad je umirao u Roterdamu, govorio je: “Nije meni žao što ću umrijeti, nego što će moja Majka za mnom plakati”. Na jednom starom bosanskom stećku piše: “Ako ikako možeš, ne dolazi amo”. I to je moguće ostvariti ako ruka prirode i ljudska ruka zajedno svijetu ostave svoj plod. Pjesnici bi rekli: “Koje to zrno ne nikne kada se baci u zemlju, pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?”

Jeste li jugonostalgičar? Pitam Vas to jer ste jednom nedavno kazali kako je “Evropa danas bivša Jugoslavija” te kako smo “dobili ono što smo imali”. Na neki način ste to kazali kao državljanin Hrvatske koja je u EU. Šta biste rekli o bošnjaštvu?

– Nisam jugonostalgičar, nego sam rajonostalgičar. Tolika raja poubijana, tolika raja ubogaljena, tolika raja raseljena, toliko bijednih i bolesnih – da bi u Stocu mali Hrvati i mali Bošnjaci na ista školska vrata ulazili, a svatko od njih u svome toru sjedi, svatko u svome mraku svoju istinu uči. Tako je isto i u Mostaru, i u Travniku, Prijedoru, Vukovaru…

Izgleda da kod nas svaka generacija ratuje, ne za mir, nego za novi rat. A morat ćemo prislanjati ranu uz ranu i ponovo jedni uz druge živjeti. Živjeti u miru sa svim živima i sa svim mrtvima. Djeca nam se moraju zajedno igrati i zajedno učiti istinu o ratu i zločinima.

Budući da više nema Jugoslavije, od istih sam slova te nekoć nam zajedničke zemlje načinio anagram: GOLAJA SVIJU. Sad to područje zovu Regija, no premetnem li i toj riječi slova – evo pojavljuju mi se riječi – RAJ GEI.

Daj nam, Bože, toliko razboritosti i zbornosti i skladoglasja pa da se i nama, na ovim prostorima, i svim ljudima na svijetu ostvari taj Raj na Zemlji.

Pjesnik mira i tolerancije

Hrvatski Centar za filozofiju medija organizira polovinom marta 2016. godine u Kaštel Gomilici međunarodnu znanstveno-stručnu interdisciplinarnu konferenciju pod nazivom “Enes Kišević pjesnik mira i tolerancije”.

– U godini u kojoj dolazimo na sam rub sedmog desetljeća života Enesa Kiševića, želimo kritičkoj, teorijskoj, književnoj, teološkoj, filozofskoj, kazališnoj i glazbenoj misli pružiti mogućnost iskupljenja – učinimo zajedno ono što je pjesnik mira i tolerancije Enes Kišević odavno već zaslužio – stoji u pozivu stručnoj javnosti i prijateljima Kiševićevog stvaralaštva.

Čestite ruke uvijek sebi nekog posla nađu

– “Ti imaš svoju Bosnu, ja imam svoju Bosnu”, mnogi potpisuju mojim imenom, međutim, to nije moja pjesma. To je pjesma dramskog pisca i glumca Amira Bukvića. Ja sam vam onaj moj imenjak Enes što na sanskom gradskom mezarju svaki dan obilazi mrtve, brine se o njima, s mrtvima se i našuti i nadivani. Mrtvi žive od njegove ljubavi, a on živi od njihova mira. Ne kuka da nema posla. Ne maše praznim rukama po gradu – čestite ruke uvijek sebi nekog posla nađu. Nas dvojica se pri svakom susretu zagrlimo i uglas kažemo: “Zlatan Ibrahimović je najbolji”.

Ja sam i onaj vojnik što je u ratu ostao bez noge pa mora podići kredit kako bi otplatio svoju protezu – i čim podmiri dug, eto mu, u kuću, novog rata na rate. Ja sam i onaj Bošnjo što živi od zdravlja, što stojeći kroza Sanu vozi kola i pjeva, i onaj sam konj njegov što mu srce od pjesme raste – kazuje Kišević.

 

Izvor: Avaz, autor: M. Dedić

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email