Početkom ove godine jedna radosna vijest proširila se mojom užom i širom familijom. Napravili smo špinu u Bukoviću! Imamo vodu! Proslijeđivali smo jedni drugima preko fejsa i vibera. Špina je, za neupućene, česma ili pipa, a Buković je zabit u Dalmatinskom zaleđu, selo moga djeda u kojem se 20 godina čekaju osnovni uslovi za život. Uzmu li se u obzir ratna razaranja na ovom području, pretpostavlja se da oskrnavljenih i nepotpunih domaćinstava ima u svakom selu, a da taj život po ekološkim načelima nije prvi izbor, već jedina opcija za opstanak.
Kuća nam je minirana 1997. godine, počinioci nikad nisu traženi, dok njeni ostaci stoje na istom mjestu i sad već pomalo podsjećaju na neko arheološko nalazište. Uprkos svemu, baba i djed žive na tom mjestu. Imaju zavidan broj živine, mačaka, baštu sa povrćem i začinskim biljem, debeli hlad i tišinu koju ometaju zvukovi iz prirode i poneki traktor. Mediteran kakav je nekad bio, moglo bi se reći.
Posvetiti cijeli tekst tom dašku civilizacije poput špine u 21. vijeku nije nemoguće. Ovdje sam da posvjedočim o dugogodišnjoj borbi moje porodice za povrat otete i obnovu srušene imovine u zadnjem ratu na ovim prostorima.
Pored stare kuće u selu, imali smo i stan u Benkovcu. Moj djed je još 1965. godine stekao stanarsko pravo kao mladi ekonomista, a 1974. godine konačno je dobio takozvani društveni stan od 90 kvadrata za petoročlanu porodicu, u ulici Zdravka Kneževića 4, današnja Ante Starčevića. Kraj rata dočekali smo u tom istom stanu. Onda je došla Oluja i bili smo prisiljeni otići, kao i desetine hiljada drugih ljudi. Iz priča starijih znam da smo uzeli najnužnije, stan i kuću zaključali, uredno nahranili životinje u selu i uputili se u nepoznato, kao da idemo na produženi vikend. I nikad se više nismo vratili na istu adresu.
Pri povratku u Benkovac 1997. godine, baba i djed u svom stanu zatekli su, ni manje ni više nego – gradonačelnika Branka Kutiju. U to vrijeme bilo je nemoguće otići u policiju i prijaviti provalu, jer su otimačine tog kalibra bile legalne i ozakonjene. Dakle, ovaj, još uvijek aktuelni gradonačelnik, nije učinio nikakvo krivično djelo. Zakon iz 1995. godine o „davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju“ je njemu i mnoštvu sličnih ljudi omogućio da masovno usele „prazne“ stanove i da ih u narednih 10 godina po simboličnim cijenama otkupe i time steknu potpuno vlasništvo.
Isto se dešavalo sa kućama i poslovnim objektima. Jedan natpis ZAUZETO HRVAT i možeš da zaboraviš da si tu ikad živio i radio. Možda je to pojedinačna nesreća, ali je nacionalna sreća – najobuhvatnija je konstatacija zatečenog stanja iz pera jedne novinarke. Živio je Kutija nekoliko godina u tom stanu, a danas se baškari u svojoj kući u Zadru i time ovaj put krši zakon, jer ne živi u gradu čiji je gradonačelnik.
Kuća u selu je minirana nekoliko dana od povratka bake i djeda. Otišli su u posjetu rodbini u Split, a kada su se vratili, našli su srušenu kuću kao jasnu poruku da tu nisu dobrodošli. Iako na smrt preplašeni, riješili su da ostanu i istjeraju zasluženu pravdu.
Prvi zahtjev za nužni smještaj odbijen je bez obrazloženja. Svaki idući ostavljao nas je u neizvjesnosti jer, čekajući povrat stana, nismo mogli obnoviti kuću, ni samostalno, ni uz pomoć države. Jedan član moje šire familije imao je više sreće, pa je većinu svoje imovine uspio vratiti odmah pri povratku, doduše, više fizičkim izbacivanjem nego pravnim putem. Na taj način se stvorio prostor za ostatak familije, makar i privremeno. Primjera radi, da nije toga, brat, sestra i ja ne bismo imali gdje boraviti kad dođemo ljeti u Benkovac.
Borba za golu egzistenciju traje od kraja 1990-ih godina. Mislim da niko od nas ne zna koliko puta su novinarske ekipe zabilježile našu priču, od HRT-a, RTS-a, B92, pa do raznih humanitarnih organizacija i političkih pojedinaca. Koliko uzaludnih sudskih sporova, žalbi, obraćanja koja su sezala gotovo do Strazburga, prijetnji ispod prozora, izbušenih guma i fizičkih nasrtaja lokalnih zgubidana.
Sigurna sam da bi situacija ostala ista da se nije desila kandidatura Hrvatske za Evropsku uniju 2004. godine. Iako je u Benkovcu na vlasti tvrdokorni HDZ koji opstruira bilo kakav demokratski pomak svojih sugrađana „druge” nacionalnosti, uslovi za ulazak Hrvatske u EU, poput ljudskih i manjinskih prava u punom smislu, morali su se provesti na nivou cijele države. Sve to je išlo izuzetno sporo, ali za nas je bilo neupitno ostvarivanje prava na stan.
Do 2011. godine nije bilo nikakvih novosti, do osnivanja Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja između Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Podnijeli smo novi zahtjev 2012. godine, i svu potrebnu dokumentaciju od, vjerovatno, 100 papira i obrazaca. Morali smo dokazati izbjeglištvo kroz prijave boravka u svakom mjestu gdje smo živjeli i potvrde iz poreznih i katastarskih službi iz svakog tog grada da nemamo nikakvu imovinu, svako ponaosob. Kroz godine smo istrenirali strpljenje i živce do savršenosti, pa nam nije preostalo ništa drugo nego da još čekamo.
Ured u Zadru nije donosio nikakve novosti, sve je ostajalo na pitanju Ima li šta novo? i kratko Ne. Između ljudi su kružile razne dezinformacije i više niko nije bio siguran da li će starije generacije uopšte dočekati ključeve od stana. Baba i djed su postali umorni, pa su prije dvije godine u selu podigli svega jednu prostoriju. Istina, dosta skučeno i daleko od komfora, ali u ovim okvirima svaka cigla slavi se kao mala pobjeda.
Jedno vrijeme smo prestali razgovarati o tome, kao da je postalo besmisleno. Tako je bilo sve do oktobra 2015, kada sam slučajno na Fejsbuk stranici Ureda za stambeno zbrinjavanje ugledala zvaničnu objavu o potpisanom sporazumu za početak radova na zgradi u Benkovcu za 21 ugroženu porodicu. Skočila sam od sreće!
I konačno, prije nekoliko dana desila se najznačanija stvar otkada je rat završio. Jedno od onih iznenađenja koji zaslužuju da se otvori boca šampanjca ili da se ispeče janje.
Rješenje za stan.
Sasvim suprotno očekivanoj euforiji, u kući još uvijek vlada nepovjerenje prema tom komadu papira, pa se niko ne usudi pokazati iskrene emocije. Dok ne vidim svojim očima ne vjerujem, govore svi.
Očekuje se da će zgrada biti useljiva do kraja ove godine. Eto, taman imamo vremena zamišljati kako ćemo opremiti novi stan, jer šta je par mjeseci naspram 20 godina beskućništva.
Izvor: VICE, autor: Anja Kožul
