U Hrvatskoj, punopravnoj članici Evropske unije, sistem socijalne pomoći sve više kaska za rastom siromaštva. Najgora situacija je na područjima koja su deklarativno proglašenima od posebne državne skrbi, a najugroženija populacija su srpski povratnici

Više od 300.000 nezaposlenih, isto toliko građana u blokadama zbog dugova, 15 posto stanovništva u apsolutnom siromaštvu i dvadeset posto onih koji siromaštvu naginju. Ovo su porazni socijalni podaci o Hrvatskoj, državi koja je prije godinu i pol postala punopravna članica Evropske unije, a čiji sistem socijalne pomoći sve više kaska za rastom siromaštva.

Kada tome dodamo trend kroničnog slabljenja javnih funkcija države i lokalnih samouprava, koji doprinosi socijalnoj isključenosti, dolazimo do daleko najugroženije populacije – srpskih povratnika. Najgora situacija je na područjima koja su odavno proglašena onima od posebne državne skrbi. Ovo su neki od slučajeva socijalne isključenosti i društvene nebrige prema povratnicima ili onima koji nisu ni napuštali svoje domove, zabilježeni na području Banije i Korduna.

Branko Brdar (71) iz Loskunje kod Vojnića dobio je tri dana zatvora jer nije platio 700 kuna kazne nakon što je u septembru 2010. usred dana kažnjen jer je vozio bicikl bez svjetala. Brdar se na starom biciklu, koji nema ugrađena svjetla, bio uputio iz tri kilometra udaljene Loskunje u trgovinu u Vojnić. Njegovu kaznu platio je dobrotvor koji je želio ostati anoniman. Nakon ovog događaja, Brdar do trgovine u Vojniću ide pješice jer se boji novih kazni. On i supruga mu Arifa (81) žive sami. Supruga prima 300 kuna socijalne pomoći, a Branko 800 kuna penzije, od čega mu se zbog jamstva za tuđi kredit oduzima 450 kuna.

Kuća šesteročlane banijske povratničke porodice Arbutina urušava se zbog odrona zemljišta. Dodijeljen im je drugi objekt, no taj je temeljito opljačkan i posve neuseljiv. Zaselak Arbutine, kraj sela Martinovića u samom srcu Banije, broji tek nekoliko stanovnika. Do ove povratničke porodice, čija se kuća svakog časa može urušiti, može se bez velikih poteškoća samo ljeti, za sušnog razdoblja. U ostala godišnja doba, pogotovo zimi, i Gorskoj bi službi spašavanja bilo teško prevaliti strminu dugu gotovo dva kilometra. Život Zorana i Ljiljane Arbutina i njihovih kćeri Sare, Petre, Martine i Nikoline prava je noćna mora jer dnevno smiju potrošiti samo 12 kuna po članu obitelji. Od povratka 2003. nekoliko su godina živjeli bez struje, a onda su uslijed odrona zemlje počeli pucati zidovi kuće i ostalih gospodarskih zgrada. Nemaju vodu, telefonsku liniju i signal mobilnih mreža. Jedini prihod im je mjesečnih 2.200 kuna dječjeg doplatka.

Devedesetpetogodišnja Bogdanka Jakšić iz Gornjeg Selišta kraj Gline doživjela je šok kada je muškarac koji se predstavio kao kontrolor HRT-a upao u njenu kuću, bez odobrenja pregledavao sobe i tražio da mu pokaže davno odjavljeni i nekorišteni radioprijemnik. Kada je baka radio izvadila ispod sudopera, gdje je stajao odbačen zbog kvara, zahtijevao je od nje da plati 480 kuna. Kada je baka Bogdanka, koja je već nekoliko godina gotovo gluha i slijepa, rekla da nema novca, posjetilac je otišao u susjedno Donje Selište, gdje Bogdanka ima kćer Maru Dragojlović.

Čovjek je došao i rekao da moram platiti 480 kuna za majčin radio. Objasnila sam da je prijemnik prije gotovo godinu dana odjavljen jer je majka oglušila – ispričala je Mara Dragojlović. Iz HRT-a su izjavili da Bogdanku Jakšić više neće uznemiravati, ali tek nakon što je priča objavljena u “Novostima”.

Milan Obradović iz Katinovca nema u svojoj kući struju, a primanja su mu toliko mala da ni sam nije siguran bi li priključenje na električnu mrežu za njega bilo dobro ili bi ga taj mjesečni izdatak gurnuo u još veću bijedu. Iz izbjeglištva se vratio 2004. godine i država mu je, u programu obnove, sagradila drvenu kućicu. Međutim, nisu uvedene ni struja ni voda. Vodu doprema iz bunara jedne napuštene kuće, a struja mu najviše nedostaje ljeti jer u hladnjaku ne može pohraniti zalihe hrane. Do prve trgovine teško pokretni Milan ima deset kilometara puta, koji je veći dio godine toliko blatnjav da bi ga i zdrav čovjek jedva prepješačio. Osamdesetpostotni je invalid, čije su dvije molbe za invalidsku mirovinu nadležne institucije glatko odbile. Preživljava sa 600 kuna socijalne pomoći.

Sudbina porodice Malobabić primjer je loše državne politike prema poljoprivrednicima. Obitelj je bila prisiljena raspustiti farmu sa 120 krava u Slavskom Polju na Kordunu i do kraja života će plaćati dugove. Ovaj bračni par, ekonomistica Marica i pravnik Marko, još je 2002. godine u Slavskom Polju osnovao Poljoprivrednu zadrugu Svarun. Bili su respektabilni snabdjevači varaždinske Vindije sa 1.500 litara vrlo kvalitetnog ekološkog mlijeka mjesečno. Državni poticaji za proizvodnju mlijeka nekoliko su godina isplaćivani redovito, ali 2009. na račune farme Malobabić sredstva su prestala stizati. Stečaj njihove tvrtke pokrenula je 2012. Porezna uprava općine Gvozd zbog neplaćenih 30 tisuća kuna. Marica i njen suprug molili su da se napravi kompenzacija s dužnicima njihovoj farmi, no u Poreznoj upravi na to su se oglušili. Farma na kojoj je o 120 muznih krava brinulo devetero zaposlenika sada zjapi sablasno prazna. Gotovo 80 hektara zemljišta koje je osiguravalo hranu za stoku ponovno je zapušteno. Velike štale i neprodani strojevi na meti su pljačkaša i nepovratno propadaju. Marica, Marko i njihova dva sina zaposlili su se u Rijeci i rade kako bi otplaćivali dugove. Uložili su 1,5 milijuna eura, a na kraju im je ostao čisti gubitak od 300.000 eura.

Vremešni Branko Miljević iz Gređana kraj Topuskog vratio se iz izbjeglištva 2000. godine na ruševine rodne kuće. Kuća je obnovljena, ali duboki bunar ostao je neuređen. Po pitku vodu morao je pješačiti do prilično udaljenog susjeda, iako je još prije 50 godina u svojoj kući imao vodovod. Kucao je na vrata brojnih institucija, tražeći barem da mu dovezu veći rezervoar za pitku vodu jer sa 63 godine i kanistrom od 50 litara na leđima jednostavno više nije mogao. Sve je ostajalo po starom, sve dok se 2013. na ovom slučaju nije angažirao Milivoj Radanović, vijećnik u Skupštini Sisačkomoslavačke županije. Branku su kupljeni novi hidrofor, crpka i cijevi. Najprije je očišćen bunar, sve je spojeno na postojeći sustav u Brankovoj kući i slavine su se, nakon 13 godina, napokon mogle otvoriti.

Osamdesetogodišnja Anka Baljak iz Malog Obljaja u ratu je izgubila dva sina, teško je pokretna i živi u osami, uz socijalnu pomoć od 800 kuna mjesečno. Kada plati struju, vodu i ratu za drva za zimu ostane joj 400 kuna, pa preživljava kako zna i umije.

– Bili su nedavno ovdje dvojica iz Radio-televizije, htjeli su mi uzeti moj radio na baterije, prijetili da moram plaćati, jedva sam ih se otresla. Od onda dobro mjerkam koga ću pustiti u avliju – kaže baka Anka, još jedna žrtva HRT-a, čiji se odvjetnički aparat, povjeren jednoj privatnoj advokatskoj kancelariji, pretvorio u mašinu za utjerivanje straha.

Nakon 15 godina žeđi i suše, povratnici Ljubici Pajić iz Perne na Kordunu, osobi pogođenoj Daunovim sindromom koja živi sama nakon smrti roditelja, 2013. napokon je priključena voda. No da Ljubica nikada nije imala ni struju nadležni su saznali tek kada su djelatnici Komunalnog iz Topuskog u njenu trošnu kućicu uvodili vodu. Ljubičina rodna kuća u susjednoj Peckoj je spaljena do temelja, pa je useljena u drvenjaru u Perni, jednu od rijetkih koja je nakon “Oluje” ostala čitava. Prima 400 kuna socijalne pomoći i često joj pomaže Crveni križ, koji joj pribavlja drva za ogrjev.

Sa 18 godina obolio je od dijabetesa, zbog čega mu je amputirana potkoljenica lijeve noge. Nezaposlen je, prima socijalnu pomoć, živi sam u stanu bez tople vode i grijanja, a na desetine zamolbi što ih je uputio na čitav niz adresa nikada nije dobio odgovor. Stanislav Nužda iz Gline uskoro će napuniti 40 godina, a posljednjih dvadesetak proveo je na inzulinu. Živi sam u derutnom majčinom stanu u prizemlju obiteljske kuće u Glini. Nema namještaja, a od osam prostorija samo u dvije ima struju. Najveći problem su mu grijanje i topla voda u kupaonici. Godinama se kupa u hladnoj vodi, a kako nema snage cijepati i nositi drva, grije se na električnu peć, što mu odnosi ogroman novac. S određenim dodacima i socijalnom pomoći Stanislavova mjesečna primanja iznose 1200 kuna, od čega polovicu daje na grijanje. Više puta se obraćao gradskim vlastima kako bi mu bio dodijeljen neki od raspoloživih manjih stanova. Gradonačelnik Gline Milan Bakšić tvrdi da je u nekoliko navrata uputio zahtjeve Ministarstvu regionalnog razvoja i APN-u kako bi se Stanislavu Nuždi osigurao zadovoljavajući stambeni prostor, jer Grad Glina to prema zakonu ne može učiniti.

“Robinzon iz Šume orlova”, 67-godišnji Mile Rajšić, živi u ruševnoj kući bez struje i vode na kraju Starog Sela, desetak kilometara jugoistočno od Topuskog, nakon što je njegova kuća izgorjela u požaru. Nije napuštao dom nakon “Oluje” i bio je među onima s kojima je Hrvatska vojska humano postupala. Danas prima socijalnu pomoć od 850 kuna.

– Najgore je kada zapadnu snjegovi, pa ne mogu i po nekoliko dana izaći iz kuće. Kada bi bilo sreće da mi netko dodijeli neku napuštenu kućicu bliže Topuskom, bilo bi puno lakše – kaže Rajšić, oko čije kuće nerijetko, u sumrak, odjekuju pucnji lovaca i krivolovaca.

Svakog dana pješači 11 kilometara ili dva i pol sata do Topuskog kako bi pribavio nešto hrane i porazgovarao s ljudima. Nabavlja isključivo konzerviranu hranu jer nema hladnjak.

Milenku Kopaču iz Čremušnice kuća je u “Oluji” jednostavno cijela ukradena: radilo se o autentičnoj banijskoj drvenoj građevini, a ovakve krađe i dan-danas su raširena pojava. Kuće se koriste kao vikendice kilometrima dalje, što imućni kupci dobro plaćaju lopovima, dok im policija rijetko ulazi u trag. Sada Kopač živi u kući koju je sam sagradio, također od drveta.

Nakon što su mu odbijeni zahtjevi za obnovu rodne kuće, Branko Vlašić uselio se prije 17 godina u zgradu bivše škole u Vrginmostu. Dotrajala zgrada nekadašnje škole, sagrađena između dva svjetska rata, sve više propada, pa Branko nikada ne zna hoće li se jedne noći zidovi stropoštati i zatrpati ga. Dvadesetak kilometara sjevernije, u Ostrožinu, kordunskom selu gdje je Vlašić rođen, stoji zgarište njegove rodne kuće. U “Oluji” je ostao bez svega. Prije 17 godina predao je zahtjev za obnovu kuće, ali do danas nije dobio nikakav odgovor institucija. Htio je ozakoniti svoj boravak u trošnoj školskoj zgradi, ali u općini nije mogao ishoditi nikakvo rješenje. Uspio je kod policije prijaviti privremeni boravak na toj adresi. Struju i vodu ima, račune plaća od 1100 kuna poljoprivredne mirovine.

U kući devedesetogodišnje Dragice Vranešević u selu Bukovici struje je nestalo još 1995. i do danas nije došla. Zakucala je još prije desetak godina na vrata institucija u Vrginmostu; rečeno joj je da je sama u selu i da zbog nje Elektra neće razvlačiti kilometre žica.

 

Nevolje s Hrvatskom elektroprivredom doživio je i Jovan Blanuša iz Katinovca. On je nehotice oštetio električni vod, a HEP mu je sudskim putem komadić zamijenjene žice naplatio 10.000 kuna. Smatra da je kao građanin drugog reda u tom sudskom postupku potpuno obespravljen i izigran. Vremešna susjeda Dragica Bastaja zamolila ga je da posiječe jedan hrast kako bi spremila ogrjev za zimu. Blanuša nije primijetio da se iznad guste šikare nalaze električni vodovi. Stablo je palo preko žica, one su popucale. Jovan je o tome odmah obavijestio policiju i Elektru u Topuskom, ne bježeći od odgovornosti. Radnici HEP-a ubrzo su otklonili kvar, ali je nakon toga dobio sudski poziv i kaznu. Komadić zamijenjenog električnog voda koštao ga je, rekosmo, 10.000 kuna…

 

 

 

 

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email