Redovni profesor i šef Katedre za srpsku i crnogorsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Dušan Marinković gostovao je u Beogradu na nedavno održanim Desničinim susretima.

Tom prilikom je za P-portal govorio o značaju ovogodišnjih Susreta, o njihovoj centralnoj temi, današnjoj recepciji dela Vladana Desnice, ali i o svom radu na Katedri za srpsku i crnogorsku književnost – o zainteresovanosti studenata za studiranje na ovoj katedri, o programu, saradnjama, problemima, planovima…

Šta se novo čulo na ovogodišnjim Desničinim susretima?

Što se tiče interkulturalnosti u teorijskom smislu, naravno da se tu nije mogao očekivati neki iskorak koji bi na drukčiji način vidjeo problematiku koja se definira tim pojmom ili tradicijom toga pojma. Najvažniji u svemu ovome su pojedinačni prilozi, motivi i teme kojima se ti prilozi bave. Desnica se, u tom smislu, dodatno otvara na nekoliko nivoa. Otvorilo se nekoliko aspekata ili nekih drugih uvida u njegovo djelovanje koje jest i književno, i kulturno, i naučno itd. Mislim da će ovo biti jedan od boljih zbornika, s jedne strane, što se tiče razumjevanja njegova literarna opusa u celini, i s druge strane, naravno, vremena i konteksta u kojem je on živjeo i radio. Međutim, vidjeće se koliko će u zborniku biti prisutno to da se razvija diskusija u povodu govora o njemu, gdje se sadašnji trenutak, iz kojega se sve to skupa misli, pojavljuje u jednom dodatnom, daleko slobodnijem, otvorenijem kontekstu tako da na svjetlo dana sve više izlaze ona pitanja koja su dio naših neposrednih istorijskih iskustava.

Vi ste se opsežno bavili Desničinim radom i životom i objavili nekoliko značajnih knjiga. Naveli ste da su Desničini prozni tekstovi, kao i njegovi nefikcionalni tekstovi, i danas veoma provokativni jer se na nekoliko nivoa opiru književnim načelima doba u kom su nastajali.

Vladan Desnica je bio osvješteni pojedinac koji je znao u kojim se koordinatima njegova egzistencija – individualna, personalna, porodična, s jedne strane, i s druge strane – njegova književno-literarna, stvaralačka, kreće. I što više proučavamo, to više saznajemo o tome na koji je način on rješavao pitanja vlastite egzistencije, i u jednom i u drugom kontekstu. Otkrivamo superiornost, integriranje u vremenu gdje se nije moglo imati puninu individualne slobode, nego se moralo kretati u okvirima nekakvih konvencija koje su, na žalost, bile vrlo destruktivne – u nekim periodima naglašene, u nekim periodima daleko manje. Rekao bih da u krajnjoj konsekvenci on nije vlastito postojanje mogao da ostvari na način da se potvrdi onako kako je on mislio, želio i trebao.

Možete li nam nešto više reći o radu Katedre za srpski jezik i književnost na Filožofskom fakultetu u Zagrebu. Kakvo interesovanje vlada za ove studije, koliko katedra ima studenata?

Hvala na ovom pitanju, jer je to pitanje koje je izuzetno provokativno za javni kontekst – ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, rekao bih daleko više u Srbiji nego u Hrvatskoj. U Srbiji uopće ne postoji svijest o tome da postoji nešto što bi se zvalo takvom katedrom, a kamoli da ta katedra i taj fakultet na kojemu je ta katedra i Odsjek za južnoslovenske jezike i književnost ima i studij srbistike. Volio bih vidjeti kada bi neko pokrenuo studij hrvatskog jezika i književnosti na bilo kojem od srpskih univerziteta. U tom smislu radi se o katedri koja ima dugu tradiciju u hrvatskom znanstveno naučnom horizontu. To je naprosto fakultet na kom se, od osnivanja, 1874/1975 godine, problematika srpskog jezika, književnosti i kulture proučavala institucionalno, zajedno sa hrvatskim. Ta tradicija je toliko moćna, toliko jaka, da je ni sadašnje, ovako nasilne koncepcije zaborava ne mogu tek tako da potisnu. Imamo studenata po mjeri onoga koliko se otvara prostor slobode i smanjuje taj osjećaj tjeskobe u društvenom biću u Hrvatskoj. Ja sam zapanjen, na primjer, da se ove godine na taj studij upisalo toliko studenata. Čak nisam ni ugodno iznenađen, već gotovo pozitivno šokiran. To znači da je upisano gotovo dva puta više studenata nego što je upisano prošle ili pretprošle akademske godine. Mislim da ove godine taj broj ide do 40, što je, ako to promatramo kao profesionalno usmjerenje, gotovo začuđujuće, jer se toliki broj mladih ljudi navezuju na problematiku s kojom će teško u životu moći doći do nekog profesionalnog mjesta.

Kako izgleda program rada vaše Katedre?

To je studij koji traje pet godina, završava se s magistarskom titulom južne slavistike, sa posebnim sertifikatima koji pokazuju na kom je usmjerenju naš student, odnosno da se bavi dominantno srpskim temama, nakon treće godine studija, do diplomskog djela. Takvih studenata nema puno, izuzetno su kvalitetni. Mi smo izuzetno ponosni na to što smo omogućili tim ljudima da se razvijaju sa dodatnom građom srpskih tema kojima se bave. Pratimo kompletnu tradiciju srpske kulture na planu književnosti – od vremena Nemanjića iz 12. veka nadalje. Izučava se historija srpske kulture u celini. Naši studenti studiraju i Dositeja Obradovića, studiraju i realizam i sve književne epohe, do današnjih dana. U tom smislu nema neke bitno velike promjene u odnosu na studije srpskog jezika i književnosti bilo gdje drugdje. Naravno, naši studenti nemaju i ne mogu imati ona znanja koja imaju studenti koji studiraju srbistiku u svom jezičnom, književnom okruženju, u Srbiji.

Koliko vaš fakultet sarađuje sa katedrama u Beogradu i Novom Sadu i sa profesorima sa drugih Univerziteta?

Ja sam beskrajno zahvalan kolegama i prijateljima iz Novog Sada i Beograda koji su kao gostujući profesori držali predavanja, posebno mnogim filolozima bez kojih naš studij ne bi mogao funkcionirati – profesorica Subotić ili profesor Tošović iz Graca, profesor Okuka iz Minhena ili profesorica Dijana Crnjak iz Banja Luke koji su predavali srpski jezik i gramatiku. Naša saradnja traje od početka prošloga vijeka kada je studij u Zagrebu zaživio. Ja bih rekao, i to nikad ne mogu dovoljno da istaknem, da postoji izuzetna saradnja sa Narodnom bibliotekom u Beogradu koja je donirala više stotina naslova bez kojih bi taj studij srbistike u Zagrebu bio okrnjen u nekim djelovima i ne bi mogao da podnese ozbiljnu procjenu kompetencije s obzirom na literaturu, a oni su nam to omogućili. Ja im i na ovaj način dodatno javno zahvaljujem na podršci.

Pretpostavljam da zajedno sarađujete i u organizaciji stručnih manifestacija – i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Naravno, taman toliko koliko nas pozivaju i koliko se možemo odazvati s obzirom na vlastite interese i uzeti učešće.

Sa kakvim problemima se susreće Katedra za srpsku i crnogorsku književnost?

Što se katedre tiče, to je pitanje institucije, kulture, sredine u kojoj živimo. Najveći problem će biti kadrovsko kompletiranje kroz neko vrijeme, jer zasada bez vanjske saradnje ne možemo. Pitanje je da li ćemo dobiti podršku s te strane da možemo već sada početi planirati implementaciju asistenta ili asistentice za literaturu, pa onda možda i za kulturu, a osobito i asistenta ili asistentice za literaturu. Sada imamo dve asistentice, jedna je doktorila na jeziku, jedna je doktorirala na književnosti, ali to je premalo. Ja idem uskoro u penziju i onda će se opet otvorit to pitanje kako realizirati jedan tako veliki studijski program koji pokriva praktično kompletno iskustvo srpske kulture, književnosti i jezika na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu.

[pullquote class=”full”]

Katedra za srpsku i crnogorsku književnost

Godine 1874. osnovana je Katedra za slavensku filologiju i izučavala su se istorija jezika i književnosti – i hrvatske i srpske. Već sledeće akademske godine iz te Katedre izdvojila se Katedra za hrvatski i srpski jezik i književnost. U sklopu te Katedre, koja je vremenom doživela brojna preimenovanja i imala različit organizacijski status na Filozofskom fakultetu, formirao se 1956. godine Seminar za srpsku književnost, od 1960. se formirala Katedra za srpsku književnost, a od 1980. Katedra za srpsku i crnogorsku književnost.

Na čelu Katedre bili su i jedan od njenih osnivača Vice Zaninović, kao i začetnik moderne hrvatske srbistike i poredbene južnoslavistike Franjo Grčević. Grčević je bio osnivač i višegodišnji direktor Zagrebačke slavističke škole, kao i voditelj međunarodno afirmisanog projekta o komparativnom proučavanju južnoslavenskih književnosti.

Srpsku književnost predavali su i gotovo svi profesori hrvatske književnosti, od Armina Pavića i Đure Šurmina do Branka Vodnika i Antuna Barca. U novije doba na Katedri su predavali Milorad Flegar i Zvonko Kovač, koji i danas prema programima Katedre održava predavanja i vodi seminare iz poredbeno-južnoslavističke problematike.

Na čelu Katedre za srpsku i crnogorsku književnost je od 1994. godine je profesor Dušan Marinković. On je posebno zainteresovan za književnost 20. veka, a seminare i predavanja iz novije srpske i crnogorske književnosti vodi još od 1975. godine. U akademskoj 2001/2002. srpski jezik su predavali gostujući predavači – profesor slavistike u Gracu, Branko Tošović, kao i profesorka savremenoga srpskog jezika Ljiljana Subotić. Stalni asistent za srpsku i crnogorsku književnost je Željka Babić. Od. 2005. godine je planirano nastavničko usmerenje studija srpskoga jezika i književnosti pa je pojačana nastava srpskog jezika, a kao spoljnji saradnici angažovani su profesori Dijana Crnjak i profesor Miloš Okuka. Od 2008. godine u nastavu srpskog jezika uključena je asistentkinja Virna Karlić. A od 2009.  godine je kao asistentkinja za srpsku i crnogorsku književnost zaposlena i Dubravka Bogutovac.

[/pullquote]