Šef Katedre za srpsku i crnogorsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Dušan Marinković govori o Petru Kočiću i njegovu mjestu u srpskoj i južnoslavenskoj književnosti.

Petar Kočić (Stričići, 29. VI 1877. – Beograd, 27. VIII 1916.) jedna je od najznačajnijih ličnosti srpske književnosti na početku 20. stoljeća. Studirao je u Beču, živio u Skoplju i Sarajevu, a pred kraj života u Beogradu. Bio je izrazito politički angažovan, izražavajući protivljenje austro-ugarskoj okupaciji, a potom i aneksiji Bosne i Hercegovine. Zbog svojih radikalnih stavova dva puta je bio uhapšen. Godine 1910. izabran je u Bosanski sabor.

U svojim proznim i dramskim djelima realistički i satirično prikazuje onodobno stanje, opisujući negativne društvene posljedice austro-ugarske vlasti, vjerno prenoseći život i sudbinu svojih likova, kao i živopisni narodni govor. Njegovo najznačajnije djelo je drama Jazavac pred sudom (1904), koja se dugo zadržala na pozornicama uz velik uspjeh kod publike. Izdvajaju se još političke satire Sudanija te pripovijesti S planine i ispod planine i Jauci sa Zmijanja.

Ovog se ljeta navršilo sto godina od smrti književnika Petra Kočića. Kako biste definirali njegovo mjesto u srpskoj književnosti?

Ako se pod definirati misli utvrditi dominantan javni “subjektivitet” Petra Kočića, onda bismo mogli navoditi mišljenja uglednih pojedinaca koji su veoma dobro poznavali njegov rad i život, što ne bi bilo baš svrhovito, ali bih ipak citirao jedno mišljenje koje ukratko skicira temeljnu odrednicu tog kratkog a plodnog života. Kratkog, jer je živio samo 40 godina, a plodnog, jer se ugradio u historijsko i kulturno pamćenje/iskustvo na cjelokupnom štokavskom kulturnom prostoru do današnjih dana, neovisno što će se njegova recepcija znatno izmijeniti nakon 1990. u pojedinim sredinama. Radi se o stavu Ive Andrića iz eseja “Zemlja, ljudi i jezik kod Petra Kočića” gdje zastupa stav da je Kočić jedan “od onih pisca koji saberu onoliko intelektualnih sredstava i izražajnih mogućnosti koliko je najnužnije da bi mogli svoje delo da ostvare, od onih pisaca čija egzistencija nije posvećena književnosti, nego su književnost i cela egzistencija stavljene u službu života i određenih životnih potreba”. Andrić u ovako lapidarnom iskazu formulira egzistencijalnu poziciju Petra Kočića kojemu je književnost još uvijek način formiranja kolektiva kojemu se tekstovi namjenjuju, a ne o tome da je prvenstveno orijentiran na oblikovanje svoga razumijevanja čovjeka u prostoru i vremenu.

Međutim, smatram da je književni rad Petra Kočića ugrađen u književnohistorijsku svijest i kulturu barem još na dva plana: jedan je od onih opusa srpske književnosti u Bosni i Hercegovini bez kojega se ne može misliti književnost Srba u BiH, kao što bi opis perioda moderne u književnosti BiH bez Kočića bitno bio osakaćen ma s koje strane bio opis organiziran, odnosno predstavljao bi svojevrsnu naučno krivu konstrukciju ukoliko bi ga se sagledavalo samo u kontekstu srpske dionice bosansko-hercegovačke književnosti ili književnosti Bosne i Hercegovine. Ipak, recepcija Kočićeva rada bila je značajno prisutna na ondašnjem cjelokupnom južnoslavenskom kulturnom prostoru, jer je zadovoljavala brojne ideološke oznake kulturnih zajednica onoga vremena i vremena do raspada SFR Jugoslavije. Tako će na primjer Kočić prestati participirati kao znak kulture i književnosti u hrvatskoj kulturi pa i u kulturi Zagreba kao kulturnog središta od trenutka kad su “novi” vjetrovi nacionalnih monolitizacija čistili svoj kulturni zabran od prisutnosti drugoga u svom kulturnom obzoru te su teatar Jazavac preimenovali u Kerempuh početkom 1990-ih godina na primjer.

Najpoznatiji je po satirama, posebno “Jazavcu pred sudom”, no koliki mu je zapravo opus?

Počeo je, kao i većina, pjesmama i osobito u maniri onog razdoblja pjesmama u prozi i lirskom prozom da lirizam ostane trajna osobina njegova govora u svim žanrovima kojima se izražavao. Opravdano se, dijelom, određuje njegov način pripovijedanja lirskim realizmom, iako gotovo svi njegovi tekstovi počivaju na manje-više prikrivenoj alegoriji, metafori i simbolu što snažno upućuje na poziciju pisca u Austro-Ugarskoj i njihova prava na slobodu javnog izražavanja. A u prvim pripovijetkama ne odolijeva a da ne osjenča svoju naraciju impresionističko-simbolističkim stilizacijama. Objavio je za života tri knjige priča pod naslovom “Sa planine i ispod planine” (Karlovci, 1902; Zagreb, 1904; Beograd, 1905), što već po mjestu objavljivanja govori o svijesti o recepcijskom prostoru koji želi da popuni. Pripovjedni ciklus zatvoriće zbirkom “Sa Zmijanja” (Zagreb, 1910). U centru se njegovog literarnog/pripovjednog interesa nalazi konstrukcija/proizvodnja razumijevanja društvenog i personalnog identiteta likova prostora u koje smješta njihove literarne “sudbine”, Bosna i posebno prostor užeg zavičaja autora – Zmijanje. Uspio je da izgradi vrlo uvjerljivu sliku bosanskog ruralnog mentaliteta koji se formirao u kontinuiranom naporu da se opstane u različitim oblicima zatvorenosti i ograničenja, od siromaštva do otpora svim osvajačima i vlastima. Taj skupo odrađivani život proizveo je sve oblike otpora, od snishodljivosti do ponosa i dostojanstva.

U tom kontekstu treba posebno izdvojiti ciklus priča o Simeonu đaku gdje se u mitiziranoj strukturi pečenja rakije formiraju priče teško nadmašive u igrivosti i duhovitosti, kad se zbilja i fikcija smjenjuju i odmjenjuju, kad priča zasjenja zbilju. Ali ne manje snažne su i one priče kad se autor otpućuje da upućuje na dubinske destruktivne mehanizme u čovjeku (“Mračajski proto”). Uz “Jazavca” Kočić objavljuje dulju satiru “Sudanija” (Sarajevo, 1911) gdje daje oduška svojoj potrebi da demistificira i obijesno se naruga vrhunskoj civilizacijskoj optici birokratske i kolonijalne svijesti, odnosno zakonodavstva, dakle birokratskoj upravi austrougarske administracije nad okupiranom pa anektiranom BiH.

U čemu je veličina “Jazavca” i zašto je to djelo do devedesetih bilo dio školske lektire?

Temeljni razlog je što autor organizira sliku bosanskog seljaka koji karnevalizira austrougarsku vlast s pozicije infantilizirane svijesti, dakle one koja se izruguje vladajućim institucijama i idejama razdoblja. Ima interpretacija koje idu za tim da pokažu da Kočić primarno ismijava organiziranu državu i njezine upravljačke instrumente s pozicije ruralne tradicijske svijesti, ali to je samo djelomično točno. Naravno, karnevalizacijski zahvat je rezerviran za čitalačku/pozorišnu publiku koja daje podršku onome koji je gurnut u egzistencijalnu tjeskobu pa jezik birokracije, i to primjerno moćne i optimalno osviještene kao što je to bila austrougarska, izlaže izazovu da sudi jednom jazavcu kojega optužuje oštećeni seljak David Štrbac, jer mu je izjeo njivu kukuruza.

Hoće li zagrebački Filozofski fakultet, odnosno Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti i Katedra kojoj ste na čelu obilježiti sto godina od smrti ovog pisca?

Neovisno o tome što se radi o jednoj okrugloj godišnjici, na što je naša kultura veoma osjetljiva, ne planira se nikakvo posebno obilježavanje. Katedra će u sklopu kolegija Poetika srpske moderne i avangarde ovaj semestar izdvojiti više predavačkog i seminarskog vremena za označavanje tog datuma, ali kako šireg interesa nema, morat ćemo se zadovoljiti skromnijim oblikom prezentacije. Dublji razlog odustajanja od kompleksnijeg i institucionalno snažno markiranog propitivanja Kočićeva svekolikoga rada leži u činjenici da u hrvatskoj znanstvenoj zajednici zadnjih decenija nije iskazan interes za interpretaciju njegova rada pošto su recentne znanstvene sredine još uvijek snažno zatvorene u “novo” konceptualiziranje vlastitog tumačenja sebe pa su bivši zajednički sadržaji posebno tretirani – ili kao građa za polemičko osporavanje ili se jednostavno kulturno iskustvo formiranjem novih paradigmi izostavlja/prešućuje.