Prema podacima FINA-e, na dan 31. augusta ove godine u blokadi je bilo 317.090 građana Hrvatske. Među tim dužnicima, kojih su mediji puni posebno u ovo predizborno vrijeme, nalaze se i dužnici srpske nacionalnosti koji su se vratili u hrvatske urbane sredine. Koliko ih zapravo ima i kako se bore za svoja prava, o tome se malo zna i još manje govori. O njihovoj sudbini devedesetih i izbjegličkom beznađu već se podosta zna. Zna se i to da su njihova stanarska prava zamijenjena socijalnom kategorijom stambenog zbrinjavanja i da su zbog toga diskriminirani u odnosu na druge građane, koji su svoje stanove na temelju stanarskog prava povoljno otkupili i sada su vlasnici tih stanova. Ponešto se zna i o tome da su više od svojih sugrađana hrvatske nacionalnosti uskraćeni da žive od svog rada. Mnogi su decenijama živjeli u Hrvatskoj, neki su ovdje i rođeni, a još se uvijek statusno tretiraju kao stranci. Malo se zna da su mnogi zbog takvog statusa i tretmana dovedeni u stanje dužničkog ropstva, za koje ni najmanje nisu krivi. Oni danas životare u očaju i nesigurnosti. Neki se bore, ali pred njima je najčešće put bez cilja.

Prvi korak u toj teškoj, iscrpljujućoj borbi za život i opstanak dobivanje je statusa privremenog boravka, koji su odobravale nadležne policijske uprave. Na tom prvom koraku krila se i prva zamka u koju će mnogi upasti. Policijske uprave mahom su odobravale privremeni boravak, ali su te građane istovremeno, bez njihova znanja, prijavljivale Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, odakle su im potom retroaktivno, nakon godinu dana, stizali računi za zdravstveno osiguranje, za koje nisu znali da ga imaju, a kamoli da su ga koristili. Jedan dio srpskih povratnika, iako većinom bez imovine, bez zaposlenja ili s minimalnim penzijama od svega nekoliko stotina kuna, možda bi i plaćao redovne mjesečne račune za zdravstveno osiguranje u iznosima do 400 kuna, ali s rastom duga do čak 5.000 kuna, podmirivanje te obaveze za gotovo kompletnu povratničku populaciju postalo je nemoguća misija.

Za to da im povratnički život bude još teži i kompliciraniji pobrinula se sveprisutna i nezaobilazna birokracija. Naime, računi s dugovanjima godinama su dostavljani na prijeratne adrese, pa su nesretni povratnici o svom dugovanju saznavali tek nakon nekoliko godina, kada su cifre poprilično narasle. Recimo, početni račun za zdravstveno osiguranje između 360 i 405 kuna za 12 mjeseci narastao je do 4.800 kuna. Na taj iznos svake godine pripisivala se zatezna kamata od 12 posto, i tako kamata na kamatu, godina za godinom, dugovi su narasli do astronomskih iznosa od nekoliko desetina hiljada kuna.

Sve do 2013. godine, kada je donesen novi Zakon o strancima, uvjet za dobivanje statusa stalnog boravka bilo je posjedovanje zdravstvenog osiguranja. Donošenjem Zakona o strancima, po kojem osobe s povratničkim statusom automatski dobivaju stalni boravak, a samim time i zdravstveno osiguranje, broj zaduženih povratnika ograničio se na prve povratnike u urbane sredine, uglavnom u periodu između 2008. i 2011. godine.

Obitelj M. O. iz Novske duguje ukupno oko 400.000 kuna. Šest članova obitelji ima reguliran boravak, ali zbog duga ne mogu podnijeti zahtjev za hrvatsko državljanstvo. Dvoje maloljetne djece čeka reguliranje stalnog boravka, koji ne mogu dobiti dok ne podmire dug. U vrijeme povratka nisu dobili nikakvo rješenje o zdravstvenom osiguranju na osnovu kojeg bi se mogli žaliti – tadašnji Zakon o strancima propisivao je u svom članku 54. da stranac mora imati zdravstveno osiguranje. Isto tako, u članku 65. propisivao je da to nije potrebno ako za to postoje humanitarni razlozi. Iako su srpski povratnici dolazili na poziv hrvatske vlade i bili dio programa stambenog zbrinjavanja i obnove u kojoj je značajnu ulogu imao i UNHCR, policijske uprave nisu u toj činjenici prepoznale humanitarni karakter nego su samo na osnovu Pravilnika o statusu i radu stranaca u Hrvatskoj o odobrenom privremenom boravku obavijestile nadležni ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Da bi se na osnovu članka 68. Zakona o strancima iz 2009. godine privremeni boravak iz humanitarnih razloga mogao odobriti strancu koji je do dana podnošenja zahtjeva najmanje deset godina bio u statusu izbjeglice ili koji je bio obuhvaćen programom obnove, povratka i stambenog zbrinjavanja izbjeglica iz Hrvatske, smatraju i u Uredu načelnika Policijske uprave Primorsko-goranske županije, ali te odredbe nisu primjenjivali na srpske povratnike. “Stranac kojem se odobrava privremeni boravak iz humanitarnih razloga ne mora ispunjavati uvjete koji se odnose na zdravstveno osiguranje”, ističe u svom saopćenju Policijska uprava Primorsko-goranske županije. Postavlja se pitanje što se onda kod nadležnih dogodilo. Odgovor se možda krije u nastavku obrazloženja: Pravilnikom o statusu i radu stranaca propisano je da je nadležna policijska uprava dužna o ishodu postupka povodom zahtjeva za privremeni boravak odmah izvijestiti nadležni ured Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za stranca koji zahtjev za prvi privremeni boravak podnosi u Hrvatskoj, a državljanin je države s kojom Hrvatska nema sklopljen ugovor o socijalnom osiguranju.

Međutim, Hrvatska je potpisala navedeni ugovor sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, odakle srpski povratnici najčešće pristižu i gdje su već zdravstveno osigurani, te na osnovu Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti iz 2013. imaju osnovu za oslobađanje od obaveze plaćanja zdravstvenog osiguranja. Umjesto rješenja, srpski povratnici tu dolaze do novog problema, jer Republika Srbija potvrdu o osiguranju većinom izdaje samo na tri mjeseca do godine dana, a BiH je istu izdavala samo na mjesec dana. Kada bi Srbija i BiH pokazale političku volju da svojim zdravstvenim osiguranicima, srpskim povratnicima u Hrvatskoj, izdaju pravovaljane potvrde kojima će dokazati da su bili zdravstveni osiguranici u razdoblju za koje ih Hrvatska tereti, njihovi bi problemi bili riješeni i HZZO bi im otpisao dug, ali to se ne događa.

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, za razliku od Policijske uprave, pravo na zdravstveno osiguranje povratničke populacije temelji na drugim zakonima. I to na Zakonu o statusu prognanika i izbjeglica iz davne 1993., kada je povratnik, između ostalog, ostvario pravo na zdravstvenu zaštitu najdulje šest mjeseci računajući od dana povratka. Nakon toga povratnici ostvaruju pravo u skladu s propisima o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, koji kažu da stranac osobno snosi troškove zdravstvene zaštite ako nije zdravstveno osiguran po drugoj osnovi i da je u roku od tri mjeseca od dana priznavanja položaja obavezan osobno se prijaviti nadležnoj područnoj službi HZZO-a, te je shodno tome obveznik uplate doprinosa za zdravstvenu zaštitu. Dakle zakon po kojem postupa HZZO ne poznaje “humanitarne razloge” iz Zakona o strancima.

Računi za dugovanje za zdravstveno osiguranje samo su početak jednog višegodišnjeg lanca koji steže srpske povratnike. Nakon što su ih policijska uprava i HZZO svojim postupcima i nelogičnostima zadužili i obilježili, povratničko stradanje se nastavlja nemilosrdnim insistiranjem porezne uprave na naplati dugova od povratnika s prosječnim primanjima od 400 do 1.300 kuna. Neke porezne uprave, kao one u Osijeku i Karlovcu, na zahtjev dužnika dozvoljavaju otpis zaduženja po zdravstvenom osiguranju. Porezna uprava u Sisku jednim dijelom otpisuje zaduženja, dok se porezne uprave u Rijeci i Puli ponašaju najrigoroznije i ne dozvoljavaju srpskim povratnicima otpis duga po zdravstvenom osiguranju. Čak ni odredbe Općeg poreznog zakona koje propisuju da “ako bi izvršenje naplate poreznog duga dovelo u pitanje osnovne životne potrebe ovršenika i članova njegova kućanstva, porez se može iznimno, na zahtjev poreznog obveznika, otpisati u cijelosti ili djelomice”, nisu omele poreznu upravu da na povratničkoj populaciji vježba stroge porezne mjere. Uz zahtjev za otpis duga potrebno je priložiti brojnu dokumentaciju koja dokazuje imovno stanje dužnika. Kompletirani zahtjevi se podnose nadležnoj poreznoj upravi, odnosno ispostavi prema mjestu prebivališta dužnika, ali problem nastaje već kod predaje zahtjeva jer uz njega ide upravna pristojba od 70 kuna, što podnositelji zahtjeva većinom nemaju. Oslobođenje od plaćanja upravnih pristojbi može dobiti samo osoba koja nema nikakve imovine, što, naravno, treba dokazati.

Rješavanje zahtjeva najčešće traje veoma dugo i prelazi sve zakonske rokove. Tako su recimo u Sisku zabilježeni zahtjevi iz 2012. godine koji još uvijek nisu riješeni, što Porezna uprava opravdava prevelikim brojem predanih zahtjeva. Konačna odluka o zahtjevu donosi se u Središnjem uredu Porezne uprave, ali po prijedlogu i mišljenju čelnika područnog ureda. I pored višegodišnjeg dugovanja, porezne uprave ne podižu ovrhe, vjerojatno čekajući još pristojnije iznose za ovršno postupanje. A i stoga što državni aparat ovrhe ipak koštaju, a kod srpskih povratnika njihova niska primanja ne garantiraju mogućnost namirenja.

Danica Krunić iz Rijeke od tamošnje je Porezne uprave dobila rješenje da od svoje mirovine koja ne prelazi 400 kuna za sebe i supruga plaća zdravstveno osiguranje u iznosu od 800 kuna jer da se time neće ugroziti njihove osnovne životne potrebe.

– Pod ovrhom sam. Blokirali su me. Samo, nemaju od mene što uzeti. Korisnica sam socijalne skrbi i živim od 624 kuna invalidske mirovine. Terete me da sam dužna 6.400 kuna. Taj iznos za mene je pravo bogatstvo. Išla sam u FINA-u, u HZZO, Mirovinsko, nema vrata koja nisam otvorila. Svi rade po principu brigo moja pređi na drugoga, a briga nije njihova. Kada su mi stavili ovrhu, otišla sam u Poreznu, gdje mi je žena samo hladno rekla: Ja sam tako odlučila – govori Danica Krunić, koja se u Rijeku vratila 2009. godine.

– Svatko ima svoju priču. Nitko ne kaže kamo da ideš i koja vrata da otvoriš. Moramo plaćati nešto za što nismo znali. Kada smo, zbog godina i životom stečenih bolesti, morali ići doktorima, specijalistima, putovali smo u Novi Sad na preglede. Liječimo se u Srbiji, a ovdje smo dužni za zdravstveno osiguranje koje ne koristimo – ogorčena je Danica.

“Prema odredbi članka 167. stavak 1. Zakona o doprinosima, obveznik doprinosa i obveznik plaćanja doprinosa za osiguranika po osnovi stranca jest sam stranac za svoje osobno osiguranje. Obvezu doprinosa utvrđuje Porezna uprava rješenjem, temeljem podataka o osnovi osiguranja te početku osiguranja odnosno obveze doprinosa što ih je dužan dostaviti nositelj obveznog osiguranja, a to je u ovom slučaju Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje”, hladno odgovaraju iz Porezne uprave na pitanje kako Danica Krunić od 400 kuna mirovine može plaćati zdravstveno osiguranje za sebe i supruga u iznosu od 800 kuna.

Jedno od mogućih rješenja dužničke situacije srpskih povratnika po zdravstvenom osiguranju mogao bi biti Program otpisa duga koji je Vlada počela provoditi ove godine. Ali srpskim povratnicima nije bilo mjesta ni u tom socijalnom programu, jer navodno još uvijek nemaju blokirane račune. Po ovom programu otpis duga zatražila je i Danica Krunić.

– Kratko su mi odgovorili da nisam pod blokadom dvije godine. Ljudima su otpisivali dugove zbog telefona i drugih sitnica, a mi zbog zdravstvenog osiguranja nismo ušli u tu grupu – kaže ona, bojeći se da bi ovaj dug jednog dana mogao sustići i njene nasljednike.

– Plašimo se toga duga. Rješenja nema na vidiku, a ne možemo mirno sjediti kod kuće. Nemamo više ni snage ni živaca. Kada smo dolazili znali smo da će biti teško, ali ne da ćemo stalno nailaziti na zidove, napetost i neizvjesnost. Nakon svega, vratit ću se u Srbiju – govori Danica, koja je na korak do predaje.