Đorđe Nešić: Rat najviše pogađa najnevinije na svim stranama

Piše: Bojan Munjin

Osamdesetih godina prošlog stoljeća tada mladi pjesnik Đorđe Nešić, rodom iz Dalja u Slavoniji, bio je sklon ruskoj avangardi i vjerovao je da su u zemlji u kojoj je živio …

Osamdesetih godina prošlog stoljeća tada mladi pjesnik Đorđe Nešić, rodom iz Dalja u Slavoniji, bio je sklon ruskoj avangardi i vjerovao je da su u zemlji u kojoj je živio svi ljudi braća. Studirao je književnost u Beogradu, a njegova prva zbirka “Crv sumnje u jabuci razdora” (1985.) posjedovala je dovoljno vedrine koja je pratila uvjerenje da se na ovom komadiću zemlje ništa loše neće dogoditi. Onda je došao rat i Nešićev modernizam raznijeli su urlici primitivizma i hiljade mrtvih. Tada su nastale zbirke “Čekajući stvoritelja”, “Haronov čamac”, “Prozor kroz koji Dunav teče”, “Granica” i druge u kojima se pjesnik pitao zašto se sve to ružno nama moralo dogoditi i koji to viši smisao može ponovno povezati dobre i rđave. Prošlo je 25 godina, Nešić je danas priznat i hvaljen pjesnik, pa je zadovoljstvo sjediti tik uz Dunav s ovim u naravi jednostavnim čovjekom i razgovarati o svemu što je na ovim prostorima, u poeziji i u životu, prohujalo u proteklih četvrt stoljeća.

Nedavno ste u Čačku primili cijenjenu Disovu nagradu za cjelokupno pjesništvo. Prije vas su ovu nagradu, u spomen na Vladislava Petkovića Disa, dobili Vasko Popa, Miloš Crnjanski, Gustav Krklec, Matija Bećković, Vesna Parun, Ljubomir Simović i drugi veliki pjesnici. Što pogled na ovu tradiciju znači za vaše pjesništvo?

Kada čovjek kao mlad krene da se bavi bilo kojom umjetnošću, pa tako i poezijom, onda je on obično antitradicionalno nastrojen i pokušava da nađe neki svoj izraz, svoju formu i da se ostvari na svoj način. Tako sam i ja svojevremeno krenuo jednim modernističkim i neoavangardnim pravcem, ali stjecajem životnih prilika, prije svega ratnih okolnosti, koje su urušile svijet koji je do tada postojao, i meni je taj rat urušio ne samo fizički nego i duhovni prostor u kojem sam boravio. Doživio sam na poetskom planu određeni kopernikanski obrat i okrenuo sam se tradiciji. Kako na književnom planu, to se desilo i u privatnom životu: dogodilo se da sam se iz urbane sredine, iz Osijeka u kojem sam do 1991. godine živio, obreo u Dalju, na selu, gdje sam odrastao. Tamo sam se morao baviti, jer takva su vremena bila, preživljavanjem u danim uslovima. Bavio sam se vinogradom i zemljom, da bih prehranio porodicu. Živeći takav život vratio sam se i tradiciji.

Što bi to konkretno značilo?

Naši književni kritičari su ponekad skloni da pokušaj otklona od tradicije i traženja novih putova proglase magistralnom linijom u kulturi i pjesništvu, pa je to tako bilo i u srpskoj poeziji neko vrijeme. Međutim ipak se zna koje su to stvarne magistralne linije, pa sam se ja tako priklonio jednoj od tih linija, a to je stražilovska linija koja vuče korijene od Branka Radičevića, preko Miloša Crnjanskog, do Stevana Raičkovića i recimo da su to autori koji su meni najbliskiji. Kada nabrajate dobitnike Disove nagrade, mogu reći da mi je izuzetno drag Vasko Popa i da je on utjecao na mene, ali na mene je utjecalo i mnoštvo drugih značajnih književnika, srpskih, hrvatskih, evropskih i svjetskih, jer ja sam prije svega i u prvom redu čitalac i to ću biti do kraja života. Čitanje je puno duži proces nego pisanje pjesama.

Sonetom protiv rasula

Vratimo se osamdesetim godinama i vašim počecima. Spominjali ste neoavangardu…

Zanimljivo je da smo se mi tih godina okrenuli poljskim pjesnicima: Zbignjev Herbert, Tadeuš Ruževič, Česlav Miloš i drugi bili su zanimljivi mojoj generaciji, a meni konkretno bila je značajna ruska avangarda u koju su ulazili grupa Oberiu, Daniil Harms i drugi, na liniji istočnoevropskog apsurda i crnog humora. Tu smo mi pokušali naći naš put. Književni kritičari su taj put nazivali “jezikom dosjetke”, malo podcjenjujući naš način stvaranja, ali su se u međuvremenu korigirali i shvatili da je naše pjesništvo ipak u sebi imalo poetske životnosti, za razliku od poezije tzv. loma jezika koju su oni tada proglašavali velikim pjesništvom, a kojeg danas nema ni u tragovima.

Da li je ispravno reći da je vaša kasnija stražilovska orijentacija bila posljednje utočište pred užasom?

Kada se svijet oko vas ruši, onda se za nešto morate uhvatiti. U vremenu sveopćeg rasapa oko mene, težio sam što strožoj, čvršćoj i klasičnoj poetskoj formi, u sonetu prije svega, kao kontrapunktu tom rasulu, ne bih li u čvrstoj pjesničkoj formi taj svijet pokušao sačuvati, u trenutku kada on nestaje na jedan tako apokaliptičan način.

Za vas srpska književna kritika kaže da ste “pesnik koji u pravom smislu reči izražava sve dimenzije nacionalne sudbine”. Što bi to značilo?

To određenje mi malo prekrupno zvuči da bih ga ja prihvatio kao neku odrednicu. Šta može poezija, koja se vječno nalazi na društvenoj margini? Na šta ona može da utiče i šta da rastumači? Možda se time prije svega željelo reći da sam ja kao srpski književnik ostao izvan matične književnosti i onda bi to mogla biti paradigma moga djelovanja, ali ne i određenja.

U vašim pjesmama se često osjeća snažan nerv prema tragediji, a da pritom ta tragedija nije podijeljena na “naše” i “njihove”, nego je općeljudska.

Rat kao tragično dešavanje uvijek pogađa sve strane i to one najnevinije na tim stranama. U njemu uvijek strada sirotinja. Svjedok sam svih tih događaja, a elita koja proizvodi sve te tragedije uvijek se nekako zaštiti. U svojim pjesmama ja sam htio svjedočiti upravo to da su svi ljudi zakačeni ratom, jadom i nasiljem. Kada pišem, vjerujem prije svega u svoj zanat, ali pjesme nema bez emocije i u tome je možda i moj tradicionalistički odnos prema sentimentu. U slučaju ratova radi se o teškim emocijama, ali imam ja i svoje hedonističke pjesme, koje predstavljaju neki balans prema ovom tragičnom ciklusu koji je inspiriran ratom i ratnim posljedicama.

Kada se čitaju vaše pjesme, osjeća se jedan crnohumorni paradoks: najstrašnija ratna razaranja, koja u vašim stihovima imaju gotovo metafizičko određenje, dogodila su se u pejzažu miroljubive ravnice. Filozofski gledano, kako je to moguće?

Onaj tko se bavi pisanjem mora dignuti problem s pojedinačnog na opći i univerzalni nivo. Ovaj rat, nažalost, nije prvi na ovim prostorima u kojem se dogodilo to veliko zlo, pa sam u svom pisanju pokušavao stvoriti i neku opću sliku čovjeka u nevremenu. Što se tiče miroljubive ravnice, bilo je mnogo onih oko mene koji su govorili kako su znali da će do rata doći, ali ja u to nisam vjerovao, upravo zbog ovog pejzaža u kojem živim čitav život. Prije 30 godina mi smo ekonomski bolje živjeli, bili smo zadovoljniji nego danas i bilo je manje razloga da dođe do rata. Očito je da su se tada u tom ratu preslagivale i neke puno bitnije karte i mi smo vjerojatno bili i neka moneta za potkusurivanje, jer u najpitomijem dijelu Evrope, u ovakvoj ravnici, ja ni dan-danas ne mogu do kraja shvatiti razloge tog sukoba, osim pljačke, kao i u starim vremenima, ne samo na najnižem nivou, nego i na onom puno višem: rat kao globalni i strateški motiv za dominacijom, za upravljanjem resursima i monetarnim transakcijama.

Ipak, metafizički gledano, zlo se u vašim pjesmama rastvara kao neka iskonska šupljina u čovjeku…

Zlo u ljudima postoji. Kao što postoji i dobro. Pitanje je samo što će prevladati i na koju stranu će se čovjek okrenuti. Vidio sam ljude koji se u ratu nisu dobro ponašali i koji su činili neljudske postupke, kako danas mirno okopavaju svoje vrtove ili rade u uredima, dakle koji su ponovno uskočili u svoju dobru ljušturu. Zlo je iskočilo iz njih u jednom momentu na neljudski način; cijepale su se porodice, raskidala su se prijateljstva i brakovi, ustajali su roditelji na djecu i obratno. Zlo postoji i zlo će se ponovno javiti, iako nam danas sve izgleda idilično. Sada sjedimo na mirnom mjestu pokraj velikog i moćnog Dunava, ali i ovdje i 20 kilometara dalje, dogodilo se vrlo nedavno to veliko zlo. Iracionalni su njegovi izvori.

Mnoge vaše pjesme posvećene su na vrlo topao i elegičan način Vukovaru. Da li tragedija toga grada, osim nesreće koja ga i danas prati, može biti zalog za nešto plemenito u budućnosti?

[pullquote]Zašto je Vukovar bio određen da bude meta napada s jedne strane i žrtva s druge? Ne znam odgovoriti na to pitanje, ali rezultat je potpuno uništen grad i neizmjerna patnja desetina hiljada ljudi[/pullquote]

Bilo bi lijepo da se tako nešto dogodi i možemo sanjati i maštati o tome. Taj lijepi Vukovar bio je barokni i multinacionalni grad u kojem su, historijski, njegovi stanovnici, jedni, drugi i treći, živjeli u miru i blagostanju, sve dok ne bi nastupio taj iracionalni trenutak, pa bi se neka od njegovih narodnih grupa smanjivala ili nestajala. Vukovar se u Jugoslaviji povećao i obogatio novim stanovništvom, zahvaljujući fabrici Borovo koja je imala dvadeset i dvije i pol hiljade radnika iz svih krajeva bivše države koji su se tu ukotvili. Taj je grad tada napredovao i lijepo disao. Zašto je on bio određen da bude meta napada s jedne strane i žrtva s druge? Ne znam odgovoriti na to pitanje, ali rezultat je potpuno uništen grad i neizmjerna patnja desetina hiljada ljudi. Vukovar je bio tipičan grad s dušom, kao i svaki grad na obalama velikih rijeka, i on bi trebao da se vrati sam sebi. Ne znam da li će se to dogoditi: on danas služi kao simbol toga rata u koji političari dođu jednom godišnje i napuste ga bez ikakve obaveze prema njegovim stanovnicima i njihovoj daljnjoj sudbini.

Fascinacija Dunavom

Što za vas znači Dunav o kojem toliko često i zaneseno pišete?

Ja sam Dunavom fasciniran, slično kao što je to bio i veliki znanstvenik Milutin Milanković, ispred čije kuće-muzeja sada razgovaramo i koji je mnoge svoje prozne tekstove posvetio ovoj rijeci. Dunav je jedna od četiri biblijske rijeke kojom su, prema legendi, plovili Argonauti i uz koju danas živi oko 150 miliona ljudi. Danilo Kiš u “Peščaniku” kaže kako Dunav pulsira kao žila kucavica koja spaja narode da bi se oni mogli smatrati braćom. Ona je i heraklitovski odlazišna rijeka, koja je opet i tako postojana, s tim malim ljudima koji se uz tu rijeku bore za svoje mjesto pod suncem. Ja sam emotivno vezan i za ravnicu i moje prve senzacije svijeta dogodile su se u ravnici, a odrastao sam i uz tzv. staru Dravu koja ima sve karakteristike močvare iz vremena Marka Twaina: vožnja i veslanje čamcima, lovljenje ribe i hodanje kroz šumu, odredilo me je za čitav život.

Zbirka vaših pjesama koja je obilježila upravo dobivenu Disovu nagradu nosi naslov “Bolje je biti u manjini”. S ljudske točke, u čemu je vrijednost manjinske pozicije?

[pullquote]Manjinska pozicija je aktivnija: kada ste u manjini, u bilo kom smislu, morate misliti i boriti se kako opstati u nečem većinskom, kako zadržati svoju poziciju i očuvati svoju misao, duhovnost i identitet[/pullquote]

Prvo ću reći da smo svi mi u manjini, bar u nekoj poziciji i bar nekad, naročito ako mislimo svojom glavom – onda smo još češće u manjini. Dobro je zato propitati što znači biti u manjini. Manjinska pozicija je aktivnija: kada ste u manjini, u bilo kom smislu, morate misliti i boriti se kako opstati u nečem većinskom, kako zadržati svoju poziciju i očuvati svoju misao, duhovnost i identitet. Što se tiče konkretne pjesme istog naziva u toj zbirci, ona je inspirirana položajem srpske zajednice u Hrvatskoj i zato se u njoj primjećuju riječi kao što su “tjeralica” ili “hajka”, zbog moje iritacije tim položajem koji, kako vrijeme odmiče, nije bolji nego je gori. Zato ta pjesma u sebi ima i nužnu dozu ironije i nešto mazohizma. Pjesma posjeduje i općeljudski nivo kada govori o tome da je, hrišćanskom terminologijom rečeno, bolje biti među progonjenima nego među goničima…

Konačno, vaša poezija posjeduje, rekli bismo, i jednu gotovo religioznu dimenziju. Koji su korijeni takve duhovnosti?

Ja nisam neki praktički vjernik i ne idem kontinuirano u crkvu, ali moje pjesme jesu neki, nazovimo to tako, poetski razgovor s najvišom instancom. Kada u životnim nedaćama ostanete potpuno ogoljeni i kada više nema svjetovnih autoriteta, to je onda obraćanje u nuždi, da bi se preispitalo što se i zašto sve to dogodilo. Političari su u tom smislu prizeman faktor da bismo se na njih mogli osloniti u odgovoru na teška pitanja. Zašto su se sva ta zla i pogromi dogodili? Možda se sve to može shvatiti kao neko iskušavanje višeg reda, u Jobovskom smislu, kao pokušaj pročišćenja i katarze, ali te odgovore svatko sam u sebi mora naći.

Kakvi su vaši odgovori?

Život će pobijediti i on uvijek pobijedi i nadvlada zlo koje ga želi razoriti. Život se obnavlja i zato je moj odgovor da se vrijedi boriti. Duhovna katarza je prvi okidač za takvu borbu. Vrijedi vjerovati da smo iz iskustva ovog posljednjeg rata nešto naučili, da smo pametniji i da kada sljedeći put budemo morali odlučivati, nećemo donositi loše odluke nego one koje se tiču ideje mira. Čovjek uvijek ima ispred sebe jasne etičke principe i omogućeno mu je da razlikuje dobro od zla. Kako spominjem u jednoj pjesmi, i umjetnik i rezač loze moraju biti odgovorni i moraju znati zašto jednu lozu režu, a drugu ostavljaju na životu.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: