Životna sudbina i literarna karijera pisca Damira Karakaša unekoliko su neobične, jer je on najprije morao iskusiti grubost odrastanja i ne baš ugodnog života u kasnijoj dobi da bi postao pisac, a ne obratno. Odrastao je u malom selu u Lici, gdje je borba za opstanak oduvijek bila važnija od topline međuljudskih odnosa, dugo je studirao u Zagrebu i morao se kojekako snalaziti, baš kao i kasnije u Parizu, gdje se izdržavao svirajući harmoniku i često živeći blizu socijalnog dna. Iz svega toga proizašle su njegove nagrađivane i hvaljene priče, romani, putopisi i drame “Kino Lika”, “Pukovnik Beethoven”, “Kombetari”, “Sjajno mjesto za nesreću”, “Bosanci su dobri ljudi”, “Blue Moon”, “Snajper” i druge. Posljednji Karakašev roman “Sjećanje šume” književna kritika je dočekala riječima kako se radi o “hamsunovski očaravajućem realizmu” (Miljenko Jergović), o “meditativnom i prirodom fasciniranom doživljaju svijeta” (Đorđe Krajišnik), o “velikom romanu maloga obujma” (Teofil Pančić) i o prozi “ubojitoj kao roj osa” (Mića Vujičić). S piscem koji se prilično beskompromisno postavlja i prema životu i prema književnosti razgovaramo o njegovom doživljaju pisanja, o Lici, o iskustvu s ljudima, o politici i sutrašnjici.

Rekli ste da trebate napisati još dvije knjige da biste ispunili sudbinu pisca. Što to znači?

Mislim da ima smisla pisati samo one knjige koje još nisu napisane. Ako osjetim da nakon “Sjećanja šume” ne mogu ići dalje, neću više pisati. Ipak, mislim da ću sljedećih desetak godina utrošiti na pisanje te dvije knjige; ne znam što će to biti i hoću li ih na kraju završiti, nemam nikakvih rokova. Kaže mi ravnateljica HNK-a Dubravka Vrgoč: “Hajde, napiši dramu za HNK”, ali ja ne radim tako. Mogu prekinuti pisanje u svakom trenutku ako vidim da to nije to.

Prijetnje smrću

Kako izgleda profesija pisca gledana izbliza?

Ne volim brbljanje u književnosti i nekada mi se čini da je moja književnost kao borba s velikim brojem demona protiv kojih imam ograničenu municiju: svaki metak mora završiti u srcu

Živim samo od pisanja: moraš biti mazohist i fanatik da bi to izdržao. Dosta je naporno, ali ono što mi pomaže jest činjenica što sam opsesivno vezan uz književnost. Sa svojim pisanjem se budim i s njim idem spavati: ljudi me često pitaju kada pišem, a ja pišem i kada jedem i kada spavam i ničim se drugim ne bavim, radim samo to. Za jedan tekst od sto stranica treba mi možda tri-četiri godine, ali želim pisati onako kako je govorio Čehov: da riječima bude usko, a mislima široko. Ne volim brbljanje u književnosti i nekada mi se čini da je moja književnost kao borba s velikim brojem demona protiv kojih imam ograničenu municiju: svaki metak mora završiti u srcu.

U odnosu na ono što ste maloprije rekli, nazire li se u vama nova tema o kojoj ćete pisati?

Počeo sam raditi skicu za roman i teško mi je u ovom trenutku reći što će to biti i gdje će završiti. Često u pisanju polazim od nekog detalja ili slike: recimo kada sam pisao zbirku priča “Pukovnik Beethoven”, krenuo sam od rečenice Nastassje Kinski: “Kada gledam u oči svoga oca, kao da gledam u pakao.” Kada sam radio dramu “Snajper”, počeo sam od čudne frizure Roberta De Nira u filmu “Taksist”, koja nije ni kokotica ni tarzanica… Inače, neki veliki pisci, glumci i redatelji daju mi ogroman podstrek, osjećaj da nešto uopće ima smisla, pa kada bih recimo gledao jednog Brandauera ili filmove Tarkovskog ili Szabóa, imao bih osjećaj da me bog umjetnosti mazi po glavi. Ono što znam jest da ću se u novom romanu opet baviti likom i likovima koji su kao kod Dostojevskog, i žrtve i krvnici…

Kako vas percipiraju ljudi u Lici?

Indikativno je da nisam imao promocije svojih knjiga u Lici, a imao sam ih u Njemačkoj, Češkoj, Egiptu, svuda po svijetu. U Lici nikada. Kada sam gostovao u emisiji “Nedjeljom u dva”, rekao sam da neću podržavati zločinačku ideologiju ustaštva, iako su mi oba djeda bili ustaše i od tada, kao i nakon filma “Kino Lika”, u Lici sam prekrižen. Nedavno sam tamo bio sa ženom i djecom i jedan čovjek koji me spazio na planini prvo što mi je rekao bilo je sljedeće: “Zašto si potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku? Ljudi u Brinju smatraju da si ti skrenuo…”

Koja je bila vaša motivacija da potpišete Deklaraciju o zajedničkom jeziku?

Potpisao sam Deklaraciju kao humanu gestu i zato što smatram da u vezi jezika treba biti uključiv, a ne isključiv. Nakon potpisivanja uslijedila je haranga i napadi na sve nas i na mene, objavljivanje naših slika u novinama i prijetnje smrću. Neki mediji su počeli pisati da smo Slobodan Šnajder i ja, koji smo bili predstavnici Hrvatske na književnom sajmu u Leipzigu, zapravo “jugoplaćenici” i “sarajevski atentatori hrvatskog jezika”. Stavljeni smo na crnu listu: moj roman “Sjećanje šume” bio je predložen za Dubrovačke ljetne igre, pronađen je i redatelj, roman je dramatiziran, ali onda sam odjednom dobio informaciju da je skinut s programa. Vjerojatno će tog šikaniranja biti još.

Kako postižete mir i opuštenost potrebne za pisanje, u doba mnogih nemira?

Jako puno lutam šumom i to me dosta čisti. Inače, živimo u vremenu kada je bolje družiti se s drvećem nego s ljudima. Ljudi su zaboravili na prirodu, a ja u prirodi pustim svojim mislima na volju i tu se regeneriram. Imam mali krug ljudi s kojima se družim, ne čitam novine ili čitam samo neke i ne gledam TV, jer mislim da ako ljudi u Hrvatskoj gledaju sva tri Dnevnika, onda ne mogu biti normalni. Klonim se gomile besmislenih informacija kojima nas zasipavaju jer, kao što je rekao Baudrillard, “tamo gdje je pretjerano puno informacija, nema više informacija”. Živimo u takvom vremenu. Zagreb i nije dobar za šetnju, za razliku od Pariza, jer je sve zbijeno u centru do te mjere da u njemu možeš sresti samog sebe. Dosta čitam; knjige su mi bitne i nekako me čine normalnim.

Kako izgleda vaša tehnologija pisanja?

Prvo, za pisanje mora postojati velika strast, a ja pišem na život i smrt. Drugo, dosta sam bio po žirijima na književnim festivalima i vidio sam da puno mladih ljudi danas želi pisati, a ništa ne bi čitali. Kada sam ja sredinom 1980-ih počinjao pisati, moja dilema bila je hoću li kupiti pisaću mašinu ili traperice kako bih se svidio djevojkama, a danas svi imaju laptope i mobitele i svi nešto pišu… Ali pisanje nije zafrkancija. U biografijama današnjih mladih pisaca piše kako na primjer imaju šest neobjavljenih romana ili devet neobjavljenih drama, a ja se sjećam da je Umberto Eco jednom tipu koji ga je maltretirao sa svojim rukopisom rekao: “Nemojte pisati, telefonirajte.” Nije sve za objavljivanje. Osim toga, živimo u vremenu u kojem mladi ljudi studiraju književnost, a ne čitaju knjige. Kako pisati, a ne čitati? Eto, sinoć sam pročitao kratke priče od Musila, a ujutro u pet sati opet čitam Laszla Krasznahorkaija: analiziram ga, zanimaju me ritam i sintaksa rečenice… Da bi se pisalo treba puno raditi na sebi. Kažem za sebe da sam bolji pisac od svih romana koje sam napisao: to je ono što me tjera naprijed.

Kako Lika o kojoj često pišete izgleda u fantaziji vas kao pisca?

Pišem fikciju s elementima autobiografskog. To su, možemo reći, priče koje su izmišljene, a govore istinu. Često me pitaju je li u životu moguće da će na selu otac prije volovima dati vode nego bolesnome sinu, kao što ja opisujem u svojoj priči, a onda se u stvarnosti pokaže kao zaista moguće da tamo neki lički siledžija iz Gospića stavi crnoputoj košarkašici prst u anus, a sudac to proglasi “rukovanjem”. Je li taj događaj iz novina stvaran ili je fikcija? Lika se ne mijenja – ona je Balkan. Jedino su na Balkanu dio folklora jatagani, puške i kubure i to se neće promijeniti. Balkan i Lika neprestano idu iz poraza u poraz, ali da se malo tješimo, i to je neka vrsta napretka.

Čini se da je mržnja u našim krajevima neko arhetipsko stanje svijesti, kao u starogrčkim tragedijama…

Nisu naši krajevi u tome izdvojeni. Recimo u mjestu gdje je rođen Staljin postoji tradicionalni dan koji je posvećen tučnjavi, kada se svi tuku: i stari i mladi, i žene i muškarci. Na taj način ti ljudi žele održati kondiciju, jer su u povijesti stalno bili u nekoj borbi. U Lici, i uopće u ruralnim krajevima, izmišljaju se neprijatelji da bi se održala kultura snage i samoodržanja u teškim uvjetima; zato su jednom neprijatelji Srbi, a kada nema Srba, onda su to susjedi Hrvati, a kada ponestane Hrvata, onda je to familija. Kada to nije familija, onda na red dolaze domaće životinje…

Svakodnevna čarolija zla

Ima li primjera suživota Hrvata i Srba u Lici?

U Lici, i uopće u ruralnim krajevima, izmišljaju se neprijatelji da bi se održala kultura snage i samoodržanja u teškim uvjetima; zato su jednom neprijatelji Srbi, a kada nema Srba, onda su to susjedi Hrvati, a kada ponestane Hrvata, onda je to familija…

Kako da ne, čak i u najtežim vremenima. Moj djed po mami, koji je bio ustaški niži oficir, od strijeljanja je spasio oca jednog Milorada, Srbina iz sela Županjola kod Brinja. Išamarao je ustaše koji su se skupili da ga strijeljaju. Nakon rata Milorad i moj djed su se pobratimili i bili su veliki prijatelji: dolazio je kod mog djeda, on je odlazio kod njega, ja ga se kao dječak sjećam, to je bilo nevjerojatno prijateljstvo. Stvar je u tome da ako se na višim razinama daje legitimitet zločinu, onda se to prelijeva na niže razine. Kada o tome govorim svojim Ličanima, onda oni meni kažu: “Da si pametan, bio bi ministar.” Naravno, Hasanbegović je bio ministar i to tako ide. Politika neprestano unazađuje i vraća obične ljude u mržnju. Pogledajte Nagradu Grada Zagreba koja je dodijeljena Jakovu Sedlaru: na taj se način daje legitimitet jednoj opasnoj politici. Gledao sam dokumentarni film o Joeu Šimuniću u kojem se čita tekst Hrvoja Hitreca koji insinuira da mladi bježe iz Hrvatske zato što ne smiju vikati “Za dom spremni”, a ne zato što je hrvatska ekonomska situacija katastrofalna. Zamislite kakvo je onda trovanje mladih u manjim sredinama. Zakazao je i obrazovani sustav i ako se ovako nastavi, omladina će nam u školi od slova abecede znati samo za slovo “U”.

Pripremate i jedan projekt u kojem mislite predstaviti brojne grafite sa slovom “U”.

Fotografiram i skupljam ta slova, ali za to treba dosta vremena: nekada za cijeli dan pronađem dva-tri, a nekada ih za jedan sat nađem sijaset. Za sada ih tražim samo po Zagrebu, ali mislim proširiti potragu po cijeloj Hrvatskoj. Kada sakupim dovoljno slova, napravit ću neku vrstu konceptualne knjige i to bi mogla biti, uvjetno rečeno, savršena knjiga. Kada smo već kod ustaša, uzmite i ovu grupu desničara oko tzv. Projekta Velebit: čak je i Franjo Tuđman tvrdio da je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi, a ovi danas žele dokazati da se u Jasenovcu provodio tečaj plesa. Ja sam dosta dugo proučavao Jasenovac i u tom logoru su se događali takvi zločini kakve normalna mašta ne može ni zamisliti. Knjiga “Konclogor na Savi” Ilije Jakovljevića je u tom smislu remek-djelo, ali sudbina autora je tragična: on je preživio Jasenovac, a strijeljali su ga partizani.

Učestvovali ste kao hrvatski dobrovoljac 1991. u ratu. Što o svemu tome mislite danas?

Svi znamo što je rat: to je besmisleno nasilje, ali u konkretnom slučaju naše selo je bilo na prvoj liniji, a oficijelnu hrvatsku politiku više-manje nije bilo briga za nas, ti seljaci tamo su bili nebitni. Naši susjedi Srbi potpali su pak pod velikosrpsku propagandu i počeli su nas napadati. U Brinju je 1990. ubijeno pet policajaca iz zasjede, ispaljivane su granate na nas. Primjerice, razaranje Otočca je bilo strašno, padalo je na stotine granata svaki dan. Znao sam da su na drugoj strani uz naše susjede bili “Beli orlovi” i neki ljudi koji su došli s Kosova, a iza mene su bili moji roditelji i da smo tada popustili, bili bismo zbrisani.

Rekli ste jednom da vas je Pariz izliječio od nacionalizma…

Kada obiđeš biciklom Pariz, kao da si obišao čitav svijet i tada se navikneš na multikulturalnost koja je tamo normalna. Pariz može biti i opasan i progutati te, ali svima kažem da idu u velike gradove i u svijet, jer se tako ljudi nauče toleranciji i stječu jednu novu dimenziju. Kao što i kod onih koji ne čitaju nedostaje jedna važna dimenzija. U Parizu sam bio i u zatvoru i naišao sam i na neke ljude iz Srbije – prijateljstvo i razgovori s njima su me spasili.

Perspektive Hrvatske u budućnosti označili ste slikovitom opaskom kako se “od korita ne može napraviti violina”. Kako vidite budućnost, naročito mladih ljudi u ovoj zemlji?

Nedavno sam bio u Slavoniji i vidio prazne gradove: mladi završe fakultete i odlaze u Irsku kako bi bili konobari. Po kafićima i na ulici samo se priča o politici, kojom su ljudi zatrovani. Ne znam što će biti s ovom zemljom. Red u svijetu je, kako kaže Imre Kertész, postao “svakodnevna čarolija zla” i bojim se za budućnost svoje djece s obzirom na to kuda ide ovaj svijet.

 

Naslovna fotografija: Hrvatsko društvo pisaca

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email