Berto Šalaj, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti: Izostanak novih političkih ideja, programa i kadrova bitno je umanjio potencijal SDP-a da među građanima potakne politički entuzijazam koji bi se mogao pretočiti u pobjedu. A čini se da će se i ovi unutarstranački izbori voditi oko pitanja osobnosti pojedinih kandidata, dok će ideje i programi ponovno biti zanemareni

Kako ocjenjujete protekle prijevremene parlamentarne izbore?

Možemo reći da se ništa dramatično nije dogodilo. Dvije glavne političke opcije, HDZ i SDP sa svojim političkim partnerima, i dalje su vrlo snažne i zajedno su osvojile preko 80 posto mandata u parlamentu. Istina, niti jedna od te dvije opcije ne može formirati parlamentarnu većinu bez ozbiljnih političkih pregovora s drugim političkim akterima, prije svega Mostom nezavisnih lista. Iz toga se može stvoriti osjećaj kako je politička snaga HDZ-a i SDP-a erodirala, no brojke nam govore drugačije, sugerirajući da je stranački duopol u Hrvatskoj i dalje prilično stabilan. Situacija u Hrvatskoj je dakle bitno drugačija od one u nekim drugim europskim državama, u kojima je taj “stari politički poredak”, koji podrazumijeva izmjenjivanje na vlasti mainstream stranaka lijevog i desnog centra, najčešće socijaldemokrata i pučana, bitno uzdrman ili čak razoren. Tako u Grčkoj i Sloveniji na vlasti imamo nove političke aktere, a “stare” socijaldemokratske stranke su potpuno politički marginalizirane. U Španjolskoj imamo pat-poziciju koja rezultira nemogućnošću formiranja vlade, pa će Španjolci treći put na izbore u roku od godinu dana. U nekim se državama, poput Italije, “stare” stranke od nadiranja novih političkih aktera brane velikim koalicijama itd. Hrvatska je u pogledu očuvanja tog “starog poretka” još uvijek stabilna, a mi, naravno, možemo procjenjivati je li ta stabilnost za nas dobra ili loša

Dvije grupe apstinenata

Što su donijeli preferencijski glasovi?

Najvažniji uvid koji možemo izvući iz analize distribucije preferencijskih glasova jest onaj o značajnoj političkoj snazi onoga što nazivam nacionalističkom strujom unutar HDZ-a. Velik broj preferencijskih glasova dobili su političari koji se mogu označiti prvacima radikalno nacionalističke frakcije u HDZ-u, primjerice Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Milan Kujundžić i Stevo Culej. Ta činjenica će ponešto otežati najavljeno Plenkovićevo profiliranje HDZ-a kao dominantno demokršćanske stranke.

Ovo su bili prvi prijevremeni izbori u Hrvatskoj, a glasači su ostali kod kuće. Zašto?

Nažalost, pitanje profila političkih apstinenta u Hrvatskoj i razloga njihove apstinencije jedno je od poprilično neistraženih područja, jer se hrvatski politolozi i sociolozi nisu njime detaljnije bavili. Stoga možemo samo spekulirati o razlozima izbornog nesudjelovanja velikog broja građana. Čini mi se kako na ovim izborima možemo razlikovati dvije grupe apstinenata. Prvi su redovni apstinenti, građani koji su potpuno izgubili povjerenje u hrvatsku politiku i smatraju kako je glasanje zapravo uzaludan oblik političkog sudjelovanja. Oni su već ranije odustali od hrvatske politike, a odaziv na nekoliko prethodnih parlamentarnih izbora sugerira da je takvih u Hrvatskoj između 35 i 40 posto, što predstavlja velik razlog za zabrinutost. Tom redovnom kontingentu apstinenata na ovim se izborima pridružilo još desetak posto građana koji inače glasuju, ali su ovaj put ostali kod kuće jer ih političke stranke nisu uspjele mobilizirati. Rezultati izbora sugeriraju kako je među njima najviše birača lijevog centra, koji su svojim ostankom doma, po mom sudu, izrazili neslaganje s djelovanjem lidera SDP-a Zorana Milanovića u predizbornoj kampanji.

Milanović je u svom oproštajnom govoru rekao da izlazak glasača SDP-a ovisi o tome kakav je dan i kakvog su raspoloženja, dok su HDZ-ovi birači odaniji. Koliko u tome ima istine?

Mislim da je kod Milanovića više riječ o traženju opravdanja za neuspjeh, a manje o nekoj sustavnoj analizi. Čini mi se da razliku u odazivu “desnih” i “lijevih” birača, što se tiče ovih izbora, treba tražiti na drugom mjestu. Naime, protekla bi se kampanja mogla ocijeniti sloganom – već viđeno! Javnost u njoj nije mogla ni vidjeti ni čuti nove političke ideje i programe, a ponavljanje već viđenog bilo je očito čak i na razini političkih kadrova, pri čemu je potpuni izostanak novih političkih lica bio posebice jasan kod Narodne koalicije. Jedino novo važnije lice u cijeloj kampanji zapravo je bilo ono Andreja Plenkovića. Mislim da je upravo taj izostanak svježine na lijevom dijelu političke ponude, uz političko “divljanje” Zorana Milanovića tijekom kampanje, razlog nižeg odaziva birača ljevice i lijevog centra. S druge strane, što god da se dogodilo, HDZ-ovi birači su lojalni svojoj stranci. Sjetite se da smo u doba Ive Sanadera svjedočili političkoj korupciji najvećih razmjera u suvremenoj Europi, a HDZ je ipak u to vrijeme imao potporu 17-18 posto građana.

Kako poslije ovih izbora komentirate odnos ljevice i desnice na hrvatskoj političkoj sceni?

Sva relevantna predizborna istraživanja sugerirala su relativnu pobjedu lijevog centra, pa se zato izborni poraz SDP-a i partnera čini tako velikim. S druge strane, potpuni potop pravaških koalicija pokazuje kako HDZ, kada mu na čelu nije potpuni politički analfabet poput Tomislava Karamarka, i dalje može kontrolirati radikalnu nacionalističku desnicu. Pokazalo se kako je Plenkovićevo isključivanje pravaša iz koalicije i zaokret prema centru, uz istodobno zadržavanje nekih lidera HDZ-ove nacionalističke frakcije na listama, odličan taktički potez koji je bitno pridonio izbornom uspjehu.

Koje su Milanovićeve greške presudile njegovom odlasku?

Veći dio analitičara i medija je neposredno nakon objave rezultata kao glavni razlog poraza lijeve koalicije detektirao Milanovićevo neprimjereno ponašanje tijekom predizborne kampanje. Zaista, čini se da su njegov retorički nacionalizam i osobne uvrede na račun političkih protivnika potaknule jedan dio tradicionalnih birača ljevice na političku apstinenciju. Iz današnje perspektive jasno se pokazuje da je Milanovićeva politička računica, prema kojoj mu zaokret udesno može donijeti ponešto glasova birača centra i desnog centra uz istodobno zadržavanje birača ljevice, bila potpuno pogrešna. Lider SDP-a smatrao je kako na lijevoj strani političkog spektra ne postoji ozbiljna alternativa Narodnoj koaliciji koju bi građani mogli odabrati, no zanemario je mogućnost da tradicionalni birači ljevice na dan izbora mogu ostati kod kuće i tako ga kazniti za političko glavinjanje tijekom kampanje. Međutim, čak i ako po strani ostavimo predizbornu kampanju, ovi izbori su pokazali kako je Milanović politički “potrošen i izlizan” te više nije u stanju u značajnijoj mjeri mobilizirati birače ljevice i lijevog centra. Primjerice, ukoliko se rezultati ovih izbora usporede s onima iz 2011., kada je Milanović predvodio koaliciju lijevog centra u sličnom sastavu, onda je vidljivo da je ljevica u tih pet godina izgubila čak 320.000 birača. Izostanak novih političkih ideja, programa i kadrova bitno je umanjio potencijal SDP-a i Zorana Milanovića da među građanima potaknu politički entuzijazam koji bi se mogao pretočiti u pobjedu. Kako očekivati da se među potencijalnim biračima potakne politički entuzijazam ako je jedna od glavnih Milanovićevih poruka tijekom kampanje bila “Nismo mi bog zna što, ali drugi nisu ni to”?! Treći bitan element u objašnjenju Milanovićevog neuspjeha treba tražiti u činjenici da je s dolaskom Plenkovića na čelo HDZ-a bitno smanjena mogućnost negativnog motiviranja birača ljevice. Strah od radikalnog nacionalizma i ugroze demokracije, koji je velik dio birača lijevog usmjerenja osjećao dok je predsjednik HDZ-a bio Karamarko, uvelike je smanjen s pojavom Plenkovića, kojeg veći dio javnosti doživljava kao umjerenog i uljuđenog političara demokršćanskog profila.

Mostov poučak

Kako će završiti tranzicija SDP-a?

Nezahvalno je prognozirati konačan ishod unutarstranačkih izbora, no već se sada mogu uočiti određeni izazovi s kojima će se stranka morati suočiti. Prvo, osobe koje se zasad spominju kao mogući novi lideri nose sa sobom isti problem koji je doveo do pada Milanovića, a to je politička potrošenost. SDP-u trebaju nova imena jer je upitno može li ijedan od pretendenata na Milanovićevo mjesto politički erotizirati građane i u većem opsegu mobilizirati birače ljevice i lijevog centra, posebice mlađe dobne skupine koje su se, kako sva istraživanja pokazuju, poprilično udaljile od SDP-a. Drugo, čini se da će se i ovi unutarstranački izbori voditi oko pitanja osobnosti pojedinih kandidata, dok će ideje i programi ponovno biti zanemareni. Izbjegavanje rasprave o ideološkim pitanjima postaje nepisano pravilo kojeg se u SDP-u pridržavaju svi kandidati za predsjednika.

Što se tiče HDZ-a, hoće li Plenković, čiju umjerenu retoriku često uspoređuju sa Sanaderovom, uspjeti smiriti desno krilo stranke? Koliko uopće vođa može za svog mandata promijeniti stranku?

Plenković je na poziciju predsjednika HDZ-a izabran na neposrednim stranačkim izborima na kojima nije imao protukandidata, što sugerira da je zapravo bio pragmatični konsenzusni odabir različitih frakcija unutar HDZ-a, koje su zaključile kako jedino takav profil uljuđenog, demokršćanski orijentiranog političara može zaustaviti negativne trendove erozije biračke potpore nakon odlaska Karamarka. Pritom je, prije svega, riječ o percepciji, jer su izbori pokazali kako je nacionalistička struja u HDZ-u i dalje izrazito jaka, kako unutar same stranke tako i među biračima. Tek ćemo dakle vidjeti u kojoj će mjeri i u kojem smjeru Plenković transformirati HDZ. Pritom je prilično jasno kako mora voditi računa o ravnoteži dviju struja koje postoje unutar stranke, one demokršćanske koju reprezentira on sam i one nacionalističke, čiji je vodeći zastupnik u posljednje vrijeme Zlatko Hasanbegović.

Nekoliko je pokušaja formiranja ozbiljnog i postojanog trećeg puta, no uglavnom s kratkotrajnim uspjesima – Laburisti, ORaH, Most, Živi zid… Kako da na duže staze preživi treća opcija?

Čini mi se kako politički razvoj Mosta možda daje odgovor na pitanje o dugotrajnijem opstanku treće opcije. Most je, poput većine trećih opcija koje ste spomenuli, nastao kao protestna, populistička politička opcija koja je potporu građana zadobila kritikom HDZ-a i SDP-a. Vrlo brzo se pokazalo kako su glavni ljudi Mosta po svojoj temeljnoj političkoj ideologiji zapravo konzervativci. Most je time razočarao birače ljevice koji su im dali svoj glas, ali na njihovu sreću ostalo je dovoljno birača desnice i desnog centra koji nisu zadovoljni HDZ-om i koji u Mostu prepoznaju poštenu i odgovornu opciju desnog centra. Time se Most u samo nekoliko mjeseci transformirao iz protestno-populističke platforme u konzervativnu političku stranku, čime je i osigurao, bar zasad, svoj opstanak na političkoj sceni. Mostov poučak za treće opcije u Hrvatskoj bio bi dakle sljedeći: dugoročni opstanak u političkoj areni ne može se graditi na protestnim biračima jer oni uvijek traže nešto novo, nego na onim “ideološkim”, pri čemu je, naravno, glavni zadatak pronaći ideološku nišu s dovoljnim brojem birača.

Previranja u Živom zidu

Građani su na ovim izborima veliko povjerenje iskazali Živom zidu. Kako će najnovije turbulencije unutar Živog zida utjecati na njihovo mjesto u političkom životu Hrvatske?

Turbulencije i previranja u Živom zidu ne trebaju nas čuditi, kao ni slična događanja u Mostu nakon izbora prošle godine. Riječ je o vrlo heterogenim političkim grupacijama u kojima su oko platforme suprotstavljanja stranačkom duopolu okupljeni ljudi različitih svjetonazora, interesa i karaktera. Stoga je logično očekivati da se u nekom trenutku, kada se istroši početni entuzijazam otpora stranačkom duopolu, počnu dijeliti. Centrifugalne tendencije u Živom zidu pojačane su velikom dozom neozbiljnosti i neodgovornosti koja odlikuje gotovo sve lidere te stranke, a vrhunac takvog ponašanja predstavlja utemeljenje nove stranke Ivana Vilibora Sinčića i njegovih suradnika.

Gdje se u tom političkom spektru smjestio HNS, koji uvijek dobro prolazi na izborima u odnosu na svoju stvarnu političku snagu?

Posljednji samostalni izlazak HNS-a na parlamentarne izbore dogodio se 2007., pri čemu se pokazalo kako je Milanovićevo odbijanje da za te izbore formira širu lijevu koaliciju u kojoj bi bio i HNS rezultiralo izbornim porazom lijeve opcije. Nakon toga je Milanović, ne želeći ponoviti grešku, na svim idućim parlamentarnim izborima “vukao” HNS sa sobom i na taj način im osiguravao broj mandata koji daleko nadmašuje njihovu stvarnu političku snagu. To se dogodilo i na ovim izborima, pa tako HNS s devet mandata čini relevantnu političku snagu. Zanimljivo je promatrati kako se HNS postavio u postizbornim razgovorima o formiranju nove parlamentarne većine i vlade. Odbijanjem da se jasno i rezolutno izjasne kako nisu spremni formirati vladu s HDZ-om zapravo Plenkoviću osiguravaju širok manevarski prostor u pregovorima s Mostom i na taj način mu pomažu.

Poslije izbora mirno nije ni u HSS-u?

Neposredno nakon izbora činilo se kako je riječ o definitivnoj podjeli HSS-a na dvije struje, pri čemu je izgledalo da Krešo Beljak, s obzirom na poziciju predsjednika, ima veće šanse od Marijane Petir. No kasniji razvoj događaja, kada su Beljak i predsjedništvo stranke dali potporu Plenkoviću za sastavljanje vlade, sugerira da je ipak Beljak taj koji osjeća da je u defanzivi, pa je tako pristao podržati HDZ-ovu vladu, a još jučer je govorio da je to nemoguće jer je HDZ 20 godina sustavno politički uništavao HSS.

Za razliku od prošlih pregovora HDZ-a i Mosta, kako ocjenjujete ove koji su u tijeku?

Jasno je da nakon ovih izbora svjedočimo bitno drugačijem tipu pregovora, o čemu govori i činjenica da u javnost dospijeva relativno malo informacija. Pokazuje se kako su Plenkovićevi politički kapaciteti bitno veći od Karamarkovih, no za drugačiji ton pregovora možda je bitnija činjenica kako su u Mostu svjesni da se ovaj put, za razliku od prošlih izbora, parlamentarna većina i vlada mogu vrlo jednostavno formirati i bez njihovog sudjelovanja. Stoga su spremni na kompromise i odustajanje od dijela svojih zahtjeva. Za sada se čini da sve vodi formiranju parlamentarne većine i vlade koju će podupirati HDZ, Most i zastupnici nacionalnih manjina. No u proteklih godinu dana u Hrvatskoj je bilo brojnih političkih obrata i iznenađenja, pa će i sada biti zanimljivo pratiti daljnji razvoj događaja.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email