U Hrvatskoj su ojačali nacionalizam i ekstremna desnica, govor mržnje postao je svakodnevica, a povijesni revizionizam preporučeni put novim naraštajima. O položaju najosjetljivijih društvenih grupa u takvoj atmosferi, poput nacionalnih manjina, razgovarali smo s dobrom poznavateljicom te problematike, ali i pregovaračkog, europskog puta Hrvatske, Antonijom Petričušić, docenticom na Pravnom fakultetu u Zagrebu i članicom Savjetodavnog odbora Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe.

Koji su uzroci takve nacionalizmom nabijene atmosfere?

Posljednjih su godina doista zamjetnije, prisutnije i jasno i nedvojbeno neosuđene od dijela političkih elita poruke netolerancije, relativiziranja fašizma i zahtjevi za ograničavanjem prava nacionalnih manjina. Taj je diskurs uvijek bio prisutan u hrvatskom društvu, koje je u posljednjih 25 godina doživjelo proces afirmacije nacionalne države, rat i poraće, siromašenje i rastuću ekonomsku nejednakost među populacijom. Samo ove činjenice dostaju za opstanak i bujanje nacionalizma. Čini mi se da je osnovni razlog osjetnog jačanja nacionalizma sustavno njegovanje mita o Domovinskom ratu. Najprije kao činjeničnog mita na kojem je utemeljena država, a potom i kao iskustva u kojem su isključivo Hrvati bili žrtve. Nesuočavanje s činjenicom da su i hrvatske snage činile neke ratne zločine zasigurno otvara prostor pojedinim interesnim skupinama da plasiraju svoju verziju povijesti kao apsolutnu, onu koju se ne smije propitivati. Taj diskurs izjednačavanja fašizma i komunizma, optuživanja ideoloških i političkih neistomišljenika za jugonostalgiju, nedomoljublje i izdaju, zagovaranja lustracije kojom bi se Hrvatskoj napokon omogućio zdrav društveni temelj jer bi bili iskorijenjeni, iz društvenog života valjda, svi Hrvatskoj “neskloni”, konstruiran je da bi se pažnja i interes javnosti svrnuli s drugih, egzistencijalno važnijih tema: osiromašenja, korupcije koja je sistemska i konačne rasprodaje preostalih javnih dobara. Ipak, političari desnice postali su mudriji prilikom odašiljanja svojih poruka netolerancije. U istoj rečenici će tako pozvati na poštovanje europskih vrijednosti, ali i na ostvarivanje nacionalnih interesa. Istovremeno će osuđivati sve totalitarizme i stavljati znak jednakosti između fašizma i komunizma. Priznat će porast govora mržnje i nesnošljivosti prema nacionalnoj manjini, ali i prozvati tu istu manjinu da sama doprinosi međunacionalnoj nesnošljivosti. Ili će podržati ideju slobode govora, ali i podsjetiti pojedince na odgovornost za javno izgovoreno ili napisano.

Mađarski scenarij

Ima li sličnog nacionalističkog naboja i u drugim novijim članicama EU-a?

Kako da ne! Mađarska je najočitiji primjer kako nakon pristupanja države Europskoj uniji, u dubokoj ekonomskoj krizi i zbog osiromašenja stanovništva, raste podrška populističkim, nacionalističkim, radikalnim i fašističkim strankama, koje svoja izborna obećanja temelje na promicanju nacionalnih interesa u ekonomiji i stabilizaciji ekonomije, smanjenju životnih troškova i populističkom prebacivanju troškova servisiranja dugova u stranim valutama na banke koje su ranije privatizirane i u stranom su vlasništvu. Između ostalog, Orbanova vlada promiče ideju ostvarivanja prava pripadnika većinskog naroda čak i kada oni žive u susjednim državama, a u isto vrijeme ispituje svrsishodnost ostvarivanja prava pripadnika pojedinih nacionalnih manjina koje obitavaju na njihovom teritoriju. Ipak, prepoznajući manjinske interese kao politički resurs, promijenili su izborno zakonodavstvo na način da su uveli instituciju manjinskih predstavnika bez prava glasa u mađarskom parlamentu. Na taj su način kupili suradnju manjinskih elita, a pripadnicima manjina dali providnu predstavljenost vlastitih interesa u zakonodavnom tijelu.

Paralelno s bujanjem nacionalističke retorike i sadržaja, u mađarskom se društvu događalo da se osujećuje rad nevladinih udruga koje nisu sklone vladajućem establišmentu i smanjuju medijske slobode. Legalnim sredstvima, financijskom revizijom, nastojalo se diskreditirati liberalne udruge i medije za nezakonito poslovanje, istovremeno ih optužujući da su sluge stranih donatora koji rade protiv mađarskoga društva. Optužujući dio udruga za izdaju, svim je mađarskim nevladinim organizacijama i medijima tako stavljeno na znanje da ne kritiziraju vladu i njenu politiku. Previše je sličnosti Orbanovih neliberalnih poteza s nadolazećom hrvatskom stvarnošću da bismo si lagali kako nas ne čeka mađarski scenarij.

Zbog ovakvog stanja nacionalne manjine žalile su se raznim europskim adresama, no čini se da reakcija nije bilo…

Ne slažem se da nikakvih reakcija ili poruka iz međunarodnih organizacija nije bilo, ali one ne odjekuju u hrvatskim medijima jer imaju snagu isključivo političke deklaracije i ne mogu rezultirati sankcijama, primjerice zastojem pregovaračkog procesa, kao što je to donedavno bio slučaj. Tako je Vijeće Europe, međunarodna organizacija europskih država osnovana s ciljem jačanja demokracije i zaštite ljudskih prava u državama članicama, izdalo nekoliko priopćenja o stanju ljudskih prava koja ne govore afirmativno o društvenoj klimi u Hrvatskoj, osuđujući primjerice pojavljivanje svastike na travnjaku Poljuda prilikom utakmice između Hrvatske i Italije ili masovne prosvjede i vandalizam kojim je masa reagirala na uvođenje ćirilice na natpise javnih vlasti u Vukovaru. Nemojte misliti da toleriranje i prešućivanje korištenja ustaškoga pozdrava u masi prosvjednika ili navijača prolazi ispod radara strane diplomacije. Oni ne samo da o tome izvještavaju svoje vlade, nego i vrlo pažljivo čitaju izvješća o primjeni ljudskih i manjinskih prava koja priprema Vijeće Europe. Nedavni posjet američkog izaslanika za pitanja holokausta također je bio politička poruka državnom vrhu, tempirana tako da pripomogne obuzdavanju relativizacije ustaštva. I taj posjet, kao i bojkot komemoracije žrtvama jasenovačkog logora židovske zajednice, uz koju su se svrstali i predstavnici srpske nacionalne manjine, ali i diplomatski predstavnici nekoliko država, ukazuju da Vlada čiji je jedan od ministara veličao ustaštvo u svojim predministarskim pisanim radovima, čiji premijer i ministar znanosti i obrazovanja na utakmici kojoj su nazočili, a na kojoj se orilo “Za dom spremni”, nisu promptno osudili taj pozdrav, ne uživa poštovanje demokratskih zemalja.

Sekuritizacija manjina

Koliko socijalna i ekonomska kriza utječu na jačanje nacionalizma?

Ljudi ne počinju mrziti ili osjećati socijalnu distancu prema nekim grupama stanovništva ako im one nisu predstavljene kao prijetnja. Možemo sada staviti nacionalne manjine po strani, premda se i njih rado i lako konstruira kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti ili dobrom funkcioniranju društva. Imigrante, azilante, izbjeglice još je lakše sekuritizirati, predstaviti ih kao prijetnju, gomilu drugačijih koji predstavljaju ugrozu našim životima. Upravo se taj proces događa diljem Europe, a nije mimoišao ni Hrvatsku. Koliko god je pohvalno bilo ocijenjeno postupanje hrvatskih policajaca u migrantskoj krizi u kojoj je Hrvatska bila tranzitna zemlja, nova je vlast, predvođena prvenstveno predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, promijenila ploču i učinila sve da pitanje menadžeriranja migracijskih tokova prepusti vojsci. Tako se stanovništvu šalje poruka da im od migranata, koje osim nekoliko dana na samom početku tranzita preko hrvatskog teritorija nismo ni mogli zapaziti u gradovima izvan tranzitnih centara, prijeti opasnost. No pitali ste o tome koliko neimaština doprinosi stvaranju stavova isključivosti. Od siromaštva na isključivost više utječu neobrazovanost i neinformiranost.

Kako biste ocijenili prava nacionalnih manjina u europskoj Hrvatskoj?

Nacionalne manjine u Hrvatskoj na raspolaganju imaju doista normativno zavidan repertoar prava. Imaju pravo i na političku predstavljenost na svim razinama vlasti, imaju osigurana sredstva za kulturnu autonomiju, dakle kroz dva različita kanala jamči im se uključivanje i sudjelovanje u društvenom, političkom i kulturnom životu hrvatskoga društva. Problem je što manjinska politika, koja bi kvalitetnijim i odgovornijim koncipiranjem trebala proizvoditi integracijske učinke, to ne čini. Pojedini predstavnici nacionalnih manjina, nazvala bih ih manjinskim elitama, okupirali su položaje moći unutar svojih zajednica i kapitaliziraju te položaje za uski krug korisnika. Manjine same, ukoliko žele održati svoje zajednice demografski vitalnima, kad je već pitanje demografije iskočilo kao krucijalno za opstanak Hrvatske, trebale bi razmišljati šire od četverogodišnjih izbornih mandata i promišljati kako se izboriti za ekonomski rast i razvoj onih općina i gradova u kojima žive pripadnici i pripadnice manjina. Na položaj manjina u društvu, ne treba biti naivan, najviše utječe stav vlasti prema činjenici višeetničnosti hrvatskoga društva. I dok se pretpostavljalo da će proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji učiniti društvo demokratski zrelijim, ukratko da će naša demokracija biti konsolidirana i na razini poželjnih vrijednosti poput jednakosti, nacionalne ravnopravnosti, socijalne pravde, ravnopravnosti spolova ili mirotvorstva, koje su Ustavom propisane i trebale su postati uvriježenim obilježjem društva, to se nije dogodilo. Nacionalizam iz devedesetih privremeno je bio utišan, sakriven u privatnoj sferi i u aktivnostima nekih marginalnih političkih opcija, ali je, valjda u nedostatku vizionarskog programa ekonomskog rasta i oporavka, postao otvoreno mobilizacijsko sredstvo desnih političkih opcija onog trenutka kad je prestao monitoring Bruxellesa.

Samonametnuti egzoticizam

Udruge nacionalnih manjina sve više sliče folklornim društvima. Zašto je došlo do toga?

Do tog samonametnutoga egzoticizma, svjesno izabranog njegovanja tradicionalnog manjinskog kulturnog izričaja, koji niti je suvremen, niti je zanimljiv pojedincima izvan manjinskih kulturno-umjetničkih društava, došlo je, čini mi se, linijom manjeg otpora. Trebalo je osmisliti projekte za povlačenje sredstava koja su manjinskim udrugama na raspolaganju kroz financiranje Savjeta za nacionalne manjine, a najlakše je bilo osmisliti ih kao okupljanja folklornih društava i njegovanje tradicionalnih plesova ili izdavanje publikacija. Do promjene ove prakse može doći ukoliko se promijene uvjeti za financiranje manjinske kulturne autonomije. Ne vidim razloga da zahtjev za to ne dođe iz manjinskih udruga.

Kako je nakon promjene vlasti u Hrvatskoj nova, desna vlast prihvatila stavove i potrebe nacionalnih manjina?

I manjinski političari, kao i svi političari, djeluju racionalno. Oni koji su se u novom sazivu Sabora svrstali uz vladajuću reformsku suradnju učinili su to jer su zaključili da će takvim činom osigurati sebi, a možda i manjinskim zajednicama koje predstavljaju, bolje mogućnosti. Javnost, doduše, za sada ne vidi kako su predstavnici manjina kapitalizirali svoju podršku reformskoj suradnji koja je na vlasti. No ti isti predstavnici manjina koji su uz vlast trebali bi biti zabrinuti da im se od članova Domoljubne koalicije šalju poruke kako njihov status nije vječan i da je podložan preispitivanju. Potpredsjednik Sabora, AS HSP-ovac Ivan Tepeš govorio je javno da treba razgovarati o smanjivanju broja zastupnika manjina u Saboru, jer za razliku od tri predstavnika dijaspore njih ima “čak osam”. Darinko Kosor, predsjednik HSLS-a i član Domoljubne koalicije, u procesu formiranja Vlade poručio je manjinskim zastupnicima da ne bi trebali utjecati na stvaranje saborske većine. Nisam primijetila ni da su manjine same koordinirano reagirale na ove istupe, a još manje osudu ovakvih prijetnji ograničavanja manjinskih prava od strane najvećih političkih stranaka.

Kako komentirate hrvatsku najavu blokade puta Srbije prema Europskoj uniji?

Mislim da je taj potez loš ne samo za napredovanje Srbije u procesu pristupanja EU-u, nego je loš za naše dobrosusjedske odnose (koji već jesu narušeni), a mislim i da šteti slici Hrvatske među zemljama članicama. Potpuno je legitimno da jedna država članica u procesu pregovaranja zemlje kandidatkinje blokira otvaranje pregovora, ali to ne znači da se blokadom postiže poštivanje normi ili promjena neprihvatljive prakse. Pa relativno nedavno je Slovenija osporavala otvaranje pregovaračkih poglavlja Hrvatskoj zbog neriješenih graničnih pitanja, unatoč činjenici da su se tada sve ostale zemlje članice EU-a zalagale za nastavak pregovora. I tada je u Sloveniji, kao i danas u Hrvatskoj, blokada zemlje kandidatkinje služila kao sredstvo pokazivanja mišića ne susjedu nego samome sebi. I tadašnja je slovenska nacionalistička vladajuća garnitura skupljala političke bodove na vlastitom terenu. Stoga je i prozivanje zbog zakona o univerzalnoj nadležnosti države koja prolazi rigorozno pročešljavanje zakonodavno-institucionalnog okvira više priča koja hrani uši glasača u Hrvatskoj nego što doprinosi demokratizaciji srbijanskog društva. Mislim da će ova Vlada u procesu srpskog pregovaračkog procesa politizirati prekogranično manjinsko pitanje i insistirati na unapređenju položaja pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. I ovdje se povlači poveznica s mađarskim scenarijem. Slično kao što danas hrvatska vlada iskazuje interes za ostvarivanje visokih standarda zaštite hrvatske manjine “u Vojvodini”, kao da Hrvata nema i u Beogradu, Orbanova vlada zagovara prava mađarskog naroda koji živi u onim državama čiji su rubni teritoriji u prošlosti pripadali tadašnjim mađarskim vlastima.

 

Fotografija: Jovica Drobnjak

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email