U centralnom uredu Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu danas je pročitana 11. Izjava sjećanja povodom 23. godišnjice Oluje. Na komemorativnoj sjednici okupili su se mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, predstavnici Ambasade Republike Srbije u Hrvatskoj na čelu s ambasadorkom Mirom Nikolić, predstavnici organizacija i institucija Srba u Hrvatskoj te vijećnici, prijatelji i suradnici SNV-a. Izjava će tokom današnjeg dana biti pročitana i na sjednicama lokalnih vijeća srpske nacionalne manjine. Prenosimo je u cijelosti u nastavku.
[pullquote class=”full”]
Prošle su 23 godine od završetka vojne i policijske akcije Oluja, a time i od završetka rata u Hrvatskoj. Njegove su razorne posljedice u mnogim krajevima na različite načine još uvijek vidljive – u fizičkom stanju mnogih naselja, demografskoj slici mnogih krajeva i uništenoj ekonomiji gotovo cijelog ratom zahvaćenog područja. Duh rata gotovo nikako ne ustupa mjesto duhu mira u javnim i privatnim odnosima, u našoj zemlji i njezinim odnosima s drugim zemljama. Ne možemo se ne zapitati koja je korist od održavanja takvog stanja? Kako to da se ne vide štete koje ono proizvodi u međuetničkim, unutarpolitičkim i međudržavnim odnosima? Zar nakon 23 godine nije vrijeme da osvijestimo jesmo li i koliko smo osnažili duh mira unutar svojih granica i na njima te koliko ga još trebamo osnažiti?
Prije šest godina, nakon oslobađajućih presuda haškog suda, general Gotovina poručio je da je rat završio i da se treba okrenuti životu u miru. U tim je presudama sud pobrojao i dokazima potvrdio niz zločina koji su se dogodili za vrijeme i nakon Oluje (ubojstva, etničko čišćenje, sistematsku pljačku, uništavanje imovine i ometanje povratka izbjeglica), a Hrvatska se obavezala da će kazniti njihove počinioce. To se do danas nije dogodilo i nije izgledno da će se dogoditi. Time se ozbiljno smanjuju šanse za njezino skoro suočavanje s vlastitim ratnim putem i ratnim politikama, kao i šanse za promjenu ratne retorike, a time i za pomirenje u pravdi i odgovornosti.
Od 1991. do danas, unatoč povratku dijela izbjeglih i pristiglim doseljenicima, Hrvatska ima gotovo pola milijuna stanovnika manje, od toga gotovo 400 000 svojih stanovnika srpske nacionalnosti. Samo za vrijeme Oluje izbjeglo je njih oko 200 000. Svijest o toj činjenici, a da o savjesti ne govorimo, u društvu ne postoji ni danas, pa se izbjegli ne spominju ni u jeku međusobnih optužbi za to tko je kriv za “iseljavanje Hrvatske”. Oni se ne računaju kao demografski gubitak, baš kao što se njihovi krajevi ne tretiraju kao krajevi istinske državne brige. O njima se danas više vodi računa kao o graničnom, sigurnosnom pitanju negoli kao o razvojnom pitanju.
Referendumske kampanje (poput ne tako davne antićirilične kampanje) koje se u različitim oblicima vode protiv pripadnika nacionalnih manjina, posebno protiv srpske manjine, ne samo da ne doprinose jačanju duha mira nego jačaju stigmatizaciju i netoleranciju, karakteristične za duh rata.
Prisustvo početkom 90-ih oživljene i tokom rata tolerirane ustaške ideologije i njezino pojačano manifestiranje u različitim vidovima posljednjih godina ozbiljna su prijetnja jačanju duha rata i slabljenju duha mira u Hrvatskoj.
Njezino prisustvo, a posebno manifestiranje u vrijeme stradanja Srba tokom 2. svjetskog rata i stradanja u ratu 90-ih, produbljuju naše osjećaje isključivanja i povrijeđivanja, te izazivaju duboke osjećaje nespokoja. Iznimno je teško, a ponekad i nemoguće, na miru se sjećati stradanja u atmosferi i uz poruke koje obnavljaju stare i stvaraju nove strahove.
Zato nakon 23 godine očekujemo da hrvatsko-srpski ratovi iz 20. stoljeća ustupe mjesto mirnodipskoj, nemanipulativnoj i dijaloškoj kulturi mira. Očekujemo da se izgrađuje kultura mira u kojoj će za svako stradanje biti mjesta, a u kojoj neće biti mjesta ni za koju ideologiju ili politiku koja je dovela do tih stradanja, do tih zločina. Posebno to očekujemo od Hrvatske i Srbije, njihovih državnih politika, jer nastavak ratnih i manipulativnih politika sjećanja šteti i Hrvatima i Srbima, a vrijeđa sve one koji istinski suosjećaju sa svakim stradalnikom, svakom žrtvom i njihovim potrebama za mirom.
Mi se i ovom izjavom sjećamo svih, i onih koji su nestali u ratnim kampanjama 1991. i 1995., i onih koji su pobijeni ili osakaćeni u tim kampanjama, također i onih koji su protjerani iz svojih domova kako na početku tako i na kraju rata, a domovi im opljačkani i uništeni. Posebno se sjećamo onih koji se do danas nisu vratili i čije je stradanje do danas nepriznato.
[/pullquote]
